05 jun Wanderlust

Ne volim autobuske stanice. Čine me nervoznom, jer ne volim da čekam. Da stojim u mjestu. Volim da se krećem. Da putujem putovanja radi. Nije bitno u kom smijeru, ni ka kojoj destinaciji, sve dok se putuje. Samo da se putuje.

U stanju sam da na putu od jednog do drugog grada, u tih nekih stotinu kilometara, pređem put oko svijeta. Meni ne treba osamdeset dana za to. Ni osamdeset sati. Dovoljno je osamdeset minuta, a ponekad čak i samo osamdeset sekundi.

Možda sam jedna od rijetkih koja voli promjene. Ali ja baš mnogo volim promjene. I to čak toliko da mi sve veoma brzo dosadi. Stvari privlače moju pažnju kao što igračke privlače pažnju trogodišnjeg djeteta. A svi dobro znamo kakva je ta pažnja. Nepostojana. Kratkotrajna.

Ne drže me ni mjesto, ni ljudi. Ništa. Samo taj osjećaj. On jedini me ne napušta.

Sve ostalo dođe i prođe. Samo ne prolazi ta neopisiva čežnja za dalekim krajevima.

Rekla bih da je to sad čak preraslo i u neku vrstu bolesti, a mislim da sam otkrila i kako se ta bolest zove.

Ne znam kako vi, ali ja ponekad baš muku mučim sa dušom svojom. Vjerovatno ste nekad imali priliku da gledate „Razbijače mitova“ („Mythbusters“) i znate kako oni imaju običaj da na razotkriveni mit udare veliki pečat u obliku crvenog pravougaonika u kome je debelim crvenim slovima ispisana riječ „BUSTED“. E, tako i ja imam osjećaj da je u trenutku mog rođenja neko udario pečat i na moju dušu, samo što na njemu nije pisalo „BUSTED“, nego „WANDERLUST“, i obilježio me za sva vremena.

Wanderlust. Izrazito snažna želja ili poriv da se luta, putuje i istražuje svijet. Bolest. Moja bolest. Kojoj je putovanje lijek. Jedini lijek. Drugog nema.

Nije lako sa takvom dušom, vjerujte mi.

Vi možda ne znate kako je to i možda nemate takve probleme (možda ih nikada niste ni imali) i možda maštate o porodici, braku, djeci; priželjkujete stabilnost, neku vrstu sigurnosti, utočišta i oslonca, želite da stvorite dom…

A ja?

Ja bih da odem u Nepal. Da se popnem na najviši vrh svijeta i udahnem svježi planinski vazduh. Da posjetim drevni grad Maja i Inka. Da vidim piramide i pustinjski pijesak propustim kroz prste svoje (oduvijek sam se pitala kakav je to osjećaj stajati sam, nasred pustinje). Da se pomolim u hramu u Indiji u pet ujutro i da molitvom pozdravim izlazak sunca. Sa Isusom da grlim Brazil. Da uživam u sladoledu u Vječnom gradu i u poljupcima na kiši na ulicama Monmartra. Da vidim zelena prostranstva Irske i dvorce Škotske. Da se prošetam Petom avenijom i odem na Brodvej na predstavu. Da otplešem jedan tango u Argentini i da skoknem na kafu sa rumom do Kube.

Ja bih sve to, i još mnogo više.

Mene daljine zovu. Moj duh mira nema.

I šta god životu da kažem, on mi samo kao eho vraća: „Wanderlust, wanderlust, wanderlust…”

I zato moram da putujem. I zato volim da putujem. I zato ne volim autobuske stanice.

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: blogspot.com