19 feb Vinsentovo zvjezdano nebo (treći dio)

III

Tamo, u umobolnici u Sen Remiju, uz nadzor doktora, Vinsent ima priliku da ponovo slika na otvorenom, u prirodi. Kao i uvijek, slike šalje bratu Teu. Teo uspijeva čak i da proda jednu njegovu sliku 1890. godine („Crveni vinograd“; to je ujedno i prva i jedina slika koju je Vinsent uspio prodati za života, a smatra se da je u samo 10 godina svog stvaralaštva uspio da stvori preko 2000 umjetničkih djela, od toga oko 860 slika i preko 1300 akvarela, crteža i skica).

Ali napadi se ponavljaju, postaju učestaliji, intenzivniji, a on sve slabiji da im se suprotstavi. Nesanica, loša ishrana, alkohol, mahnita predanost radu bez obzira na sve i po svaku cijenu… Sve to uzelo je svoj danak i narušilo njegovo fizičko i psihičko zdravlje.

Na Teov nagovor, odlazi u Over-sir-Oaz gdje upoznaje doktora Gašea, zaštitnika svih mladih neshvaćenih umjetnika i strastvenog kolekcionara prezrenih djela istih. Vinsent u njemu pronalazi osjećajnog i dobrog prijatelja. Doktor Gaše je vjerovao da se Vinsentovi napadi neće ponoviti.

I čini se da Vinsent ipak iz svog pakla izlazi preporođen. Slika i istinski uživa u svom radu. Čini se sretan i zadovoljan. Bar na osnovu slika koje je naslikao u tom periodu. Čini se, gledano izbliza.

Ali kao što ponekad morate ustuknuti korak ili dva kako biste raspoznali konture i oblike koji se kriju na njegovim slikama, isto tako se morate malo udaljiti i sagledati njegov život u cjelini kako biste razumjeli njegovu priču.

Da li je ptica u kavezu sretna? Istina, ima hranu, ima vodu, ljude koji je vole i brinu se za nju, ali da li je sretna?!

„U kavezu sam, u kavezu sam, ali imam sve što mi treba, budale jedne! Imam sve što bih ikada mogao poželjeti! Ah, dragi bože, sloboda – da budem ptica kao sve druge ptice!“

Ptica selica. A ne ona u kavezu. Jer kako Bodler kaže: „Uvijek nam je bolje tamo gdje nismo“.

Vinsent je imao stalnu potrebu za promjenama, za novim počecima.

Ali vrijeme je prolazilo. A on sam i potpuno neostvaren kao čovjek. Djelimično ostvaren kao umjetnik.

„Moje slike nemaju vrijednost; iako su me, naravno, prilično mnogo koštale, ponekad čak i moje krvi i zdrave pameti.“

Osjećao je da postoji ogroman raskol između onog idealnog ka kojem je težio u umjetnosti i onog sićušnog koje je uspio da ostvari. Pitao se da li je sve to bilo vrijedno truda. Možda nije trebalo biti tako. Možda se trebao posvetiti drugim stvarima u životu, biti muž i otac, prije svega. A ne neshvaćeni i ludi slikar bez pola uha.

Nekad u to vrijeme, na aukciji je prodata i jedna Mileova slika za više od pola miliona franaka. Mile je tada bio mrtav, naravno.

Teo je imao problema na poslu i Vinsent je znao da on razmišlja da napusti sve i ode u Ameriku. Ali isto tako je znao da to Teo nikada neće uraditi, sve dok je on živ.

Vinsent je oduvijek znao i naslućivao da se za slavu mora platiti određena cijena, kako na nebu, tako i na zemlji. I odlučio je da plati, pa kako god.

Kažu da se 27. jula 1890. godine vratio kasno iz šetnje i otišao pravo u svoju sobu koja se nalazila na tavanu jednog kafea. Vlasnici su primijetili da nešto nije u redu i pozvali su doktora Gašea. Vinsent je priznao da je pokušao da se ubije pucavši iz pištolja, ali se ne zna ni otkud mu pištolj, ni gdje je to tačno pucao – jedni kažu u prsa, drugi kažu u stomak. Doktor Gaše je zaključio da nije baš pametno vaditi metak, nadao se najboljem i odmah je obavijestio Tea. Ali već je bilo prekasno. Vinsent je izgubio borbu, demoni su odnijeli pobjedu i već su plesali slavljenički ples dok je on izdisao na samrtničkoj postelji. Dva dana poslije šapuće Teu kako će „tuga trajati vječno“ i zauvijek sklapa oči i napušta ovaj svijet koji mu je priredio toliko patnje i muke.

Sahranjen je 30. jula na groblju u Overu, gdje je sahranjen i Teo, samo 6 mjeseci nakon toga.

EPILOG

Često je Vinsent posmatrao zvjezdano nebo kroz rešetke na prozoru umobolnice u Sen Remiju i sanjario. Pitao se nisu li i zvijezde, te svijetleće tačke na nebu, pristupačne isto kao i one male crne tačke na mapi Francuske, i nije li upravo smrt ta koja nas vodi tamo. Nisu li kolera, tuberkuloza i rak samo nebeska prevozna sredstva koja nas vode do zvijezda, kao što kočije, vozovi i parobrodi to čine na zemlji i prevoze nas od grada do grada. Po njegovom mišljenju, umrijeti prirodnom smrću, od starosti, značilo bi pješke ići tamo.

Kraj njegove vatre niko nije zastao da se ogrije. Niko nije primijetio ljepotu i važnost jednog jedinog suncokreta u mnoštvu tulipana (niko osim Tea). Niko nije čuo vapaj koji je dopirao iznutra, jer je bio prigušen zvucima nerazumijevanja spolja, sa svih strana.

A želio je da bude shvaćen više od svega, da čineći dobra djela i stvarajući ljepotu ostavi traga iza sebe i bude prihvaćen.

Ta želja mu se za života ostvarila nije. Sve to uslijedilo je mnogo kasnije, nakon njegove smrti.

A da li je stigao do zvijezda? Pješke sigurno otišao nije, jer umro je u 37. godini, dva dana nakon što je pokušao da izvrši samoubistvo. Da li je stigao da uhvati svoj posljednji prevoz? Da li je tamo gore, na nekoj od zvijezda, uspio da pronađe svoj mir koji je tako revnosno, ali uzaludno, tražio na zemlji?

Jedno je sigurno. Njegovom smrću, Majka Priroda izgubila je jedno svoje čedo, ali  nebo je dobilo novu zvijezdu. Pogledajte, to je ona tamo, vidite li? Ona najsjajnija, što žmirka i treperi svaki put kad je pogledate, kao da vam namiguje. To vam se Vinsent osmjehuje. Uzvratite mu sanjalačkim pogledom i osmijehom. Biće mu drago da zna da nije sam.

…

Neka mu je lako zvjezdano nebo.

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: vangoghgallery.com