12 mar Unwavering Love

Meni uvijek kada je teško, ja tebi pozvonim na vrata. A kada sam sretna… sjetim te se ponekad, nekad, i onda, brzinom svjetlosti otresem misli sa jagodica na prstima, stresem se i zaboravim da postojiš. Evo me opet na vratima, pokisla i nesretna. Onda ležimo na podu tvoje sobe. Ugasiš svijetlo i pokazuješ mi fluorescentne zalijepljene zvijezde na tvom plafonu. Napravio si i mjesec, izrezao si ga i zalijepio. Isti  je kao ja. Krivudav, tanak, i visi nepravilno na nebu. Prstom koji ne vidim pokazuješ mi Velikog medvjeda, Malog, i sve ono što tamo ima. Znam da lažeš i izmišljaš, jer ni ti ni ja nikada ne znamo gdje je taj medvjed na nebu. Pričaš i onda me pitaš boli li me. Kažem da boli. Boli me kada ne postojiš. Znam da bi me ti volio da postojiš. Sigurno me ne bi varao sa drugim ženama. Gledali bi zvijezde i pronašli Mliječni put. Volio bi me i kada ne bih bila mlada i lijepa. Onda pustiš Lanu Del Rey da pjeva. Ja te pitam šta bi bilo da se ja pretvorim u pticu. Ti kažeš da bi to bilo kul. Vozio bi kadilak kroz pustinju Kolorada, a ja bih letjela iznad tebe. Slušali bi Summer wine. Pronašli bi neko jezero i tu prenoćili. Stavio bi me u svoju jaknu pored sebe i spavali bi. Pitam te postoji li ljubav. Kažeš da postoji, samo da je često ne sretnemo, jer uđe u pogrešan voz. Ili se na raskrsnici mimoiđemo. Da ti postojiš, ovo bi bila ljubav, kažem ti. Pitaš me kakve imaš oči. Kažem plave, baš kao nebo kojim letim. I kosa ti je plava. Lijep si. Imaš široka ramena i osmijeh u koji sam se zaljubila. Onda ćutimo. Nakon što mi čuješ srce, pitaš me do kad mislim biti ptica. Ja kažem sve dok me nebo ne umori.

Kada se to desi, sletit ću na suvozačko sjedište i pretvoriti se u sebe.

„Bićeš gola.“

„Neeeeeeeeee.“

„Da, hoćeš. Ili misliš da ostane perje na tebi.“

Ja kažem da ću imati bijelu haljinu i kaubojke.

„Šašava si. A ja sam tvoj Pinokio. Jednog dana ću da te i zaprosim…“

„Ja sam tvoj Đepeto i narast će ti nos samo ako ja poželim da se to desi.“

Mogu da te obojim voštanim bojama. Mogu da ti udahnem život ali to već jesam. Živiš i šetaš se po mojim bilješkama.

„Možemo otići u Meksiko!“

A ti kažeš da se nećemo ni vratiti. Živjet ćemo u kući bez krova i gledati zvijezde. Ipak mi se više sviđa kuća sa drvenim trijemom i pogledom na beskrajno prostranstvo ispunjeno kaktusima. Gringo i go go dancer. Ludi smo i svi to znaju osim nas dvoje. I zabavljamo se na bijelom papiru ispunjenim štampanim slovima. U riječima živimo ispunjeni emocijama bez kojih smo ostali u nekom drugom životu. Voliš moje šarene haljine a ja ono divlje gringovsko u tebi. I dok sanjamo na škripavom krevetu, iznad nas ventilator guši zvuk okretanja ploče Lane Del Rey. I mirišeš mi kosu, a ja šutim i ne dišem.

I možda se i zaljubim u tebe. Možda te i zavolim, jer niko mi ne izvuče osmijeh poput tebe. I na nekom od krajeva u bolničkom krevetu, kada budem stara, otplesat ćeš mi striptiz uz držač za infuziju i izvući mi posljednji osmijeh.

Od tebe mogu da napravim ljubav, ali mi se ne da. I imaš plave oči, kao nebo iznad Meksika. I nikada ti neće biti jasno zašto volim da letim… i uvijek odletim daleko od početka. Ali ću jednom da se spustim kraj tebe i odbacim krila.

Autorka: Luna H.

Fotografija: weheartit.com