23 maj TVOJA SAM, ZATO I NISAM SAMA

Učili su me da budem dosljedna svojim osjećanjima – onim stvarnim. Da biram srcem, nikako glavom. Da se ne zalijećem na vjetrenjače, ali me život malo poljuljao pa sam sebi rekla da samo Rosinante imam kao životnog saputnika. Da sam hidalgo, a da Kihot zaista i jeste ono što znači. Uporno sam ispravljala krive Drine, svađala se sa svijetom, sa samom sobom, ponizila se i ranjavala se ionako ranjena. Radila na bol. Imala svoja prokletstva. Samo mi je još zamak falio, gdje ću biti sigurna, sklonjena od surovosti, laži, prijevara i izdaja. Nisam shvatala da svijet jedino tako i funkcioniše. Htjela sam da dignem glas dobrote, da ljudi shvate da dobrota nije ludost. Da je ljubav jedino što se važi u ovom sivilu gdje niko ne udiše čistinu have. A ima je. Ima je, bolan.

Bivala sam Bodler, putovala svijetom i pokušala pisati poeziju. Nije mi išlo. Kupovala boce i stavljala poruke u njih. Bacala u Atlantski okean. Tamo negdje kod Madere, nadajući se da će ih nekada neko naći. Nekad, kada možda i ne budem živa. Kopkala stijene Menorce, pronalazila špilje u kojima bih zaspala sa Ahmatovom pod glavom. Voljela čudake koji dođu na sangriju u Oveju Negru, aportiraju džuboksu „Always“ i pruže ruke za ples. Bez ijedne riječi. Tako se i rastanemo. Kao stranci. Kao da se nikada nismo ni sreli. A bili tako blizu. A blizina i ne znači ništa. Ne, kada je guraš od sebe. Tada postaješ dalek i stran i sebi i drugima.

Desi se da u životu gubimo. Ljude koje volimo. Sebe. Svjesno ili nesvjesno. Iz mnogo razloga. Bespotrebno. Nekad i treba. Desi se da neke gubitke nikada ne zaboraviš. Češće se desi da ti tu prazninu niko ne može nadomjestiti. Ne znam zašto, voljela bih i ja znati razlog. Desi se da te izigraju, izdaju, odšiju od života. Desi se da se krpiš, koncima koje na kraju sam počupaš. Pa rana opet krvari. Dođu neki koji na nju samo sol pospu. Da te dokrajče, dovraga! Kad otrniš od jedne izdaje, svaka naredna ne boli…već vrijeđa. Desi se da digneš ruke u zrak. Da se predaš. Da se osamiš. U moru knjiga iz kojih crpiš dugme za dalje. Stapaš se sa mirišljavim stranicama. Safona, Gogolja, Puškina, Mike, Jesenjina…i shvatiš da ni tvoje ludilo nije tako strano. Da je sasvim normalno biti pomalo lud. Pomalo zanesenjak. Pomalo očajan. Pomalo ništa od ničega. Pomalo sve od svega. Upoznaješ mediokritete, koji ne znaju da te dirnu. Bez dodira. Daješ im priliku, jer valjda se uvijek daju dvije šanse. Prokockaju je. Zgaze i onu prvu. Pa se opet vratiš na staro, a taman si bio pomislio da si nasred puta koji nazire smjernicu. Dovraga i to.

Pakuješ kofere. Odlaziš vozom za Barcelonu. Iz Zagreba, preko Venecije, Milana, Azurne Obale…slikaš riječima predjela. Slušaš hrkanja iz kabina. Čuješ i dahtanja. Vole se ljudi. Dočekaš kišu. Stojiš pored prozora i stavljaš ruku na njega, tražeći nečiju s kojom bi putovao. Silaziš iz voza na Trg Katalonije i prilaziš Gipsy-jima, odsviraju ti „Trista Pena“ a ti plačeš jer si i triste a i pena. Ukrcavaš se za Portugal. Žuriš na tramvaj 28 da te odveze do Alfame i sa koferom emocija prespavaš sve godine. Bude te ulični čistači, i stara bakica sa snopom lotosa i dečko koji prokleto dobro svira fado. Raznese te titrajem glasnica, daš mu sitniš i kažeš „Ubij me nježno“.

Bez telefona, bez šminke, bez luksuza na sebi, bez muškarca, samo miris i ja. I onaj crveni ruksak, što sam iscjenjkala od tamo nekog potomka Sefarda. Gledaš polja plavih ruža, ne beru se. Imaju postojan miris. Ručaš na rijeci Težo, a iznad gledaš prostr veš na visokim štrikovima. U Bosni bi ti komšije zvali policiju. A tamo je tradicija. Zamisli, tradicija je širiti veš iznad taverni i kafića. Sjediš tu satima i pišeš. Ono što najbolje znaš. Od poezije sam se oprostila davno. Kao i od emocija, valjda mi zato nije ni išla.

Vraćaš se istom rutom u svoju državu. Drago ti, a i u isto vrijeme ti se vrišti. Jer si željna ljubavi. Tog nekog muškarca koji dodiruje jedinstvenošću. Tim nekim pokretima od kojih te žmarci proždiru. Želiš ga silno, a ne znaš ga. Sem u pričama. Izvajala si ga. Napravila stvarnim. Samo što još ne priča. Nosiš ga sa sobom gdje god pođeš. Kad ostaneš sama, pričaš mu. Govoriš da nisi pomahnitala. Govoriš mu da imaš rane. I vidne i nevidljive. Ali da znaš da voliš. Da umješ da kuhaš, da umješ da se predaš, da se i bojiš, da si i duhovita i da bi voljela da ga nasmiješ. U tim nekim momentima kad mu je teško. Čisto da zna da možeš i to.Čisto da zna da nije sam. Da možeš ponijeti i njegovo breme sa sobom. Da sve možete zajedno. Da ti ne treba svijet kičeraja. Da ti ne treba luksuz. Da ti treba mali stan. Dom. Tijelo. Toplo. Da ti zagrije rane. Vidne. One nevidljive bi same otišle. Da mu brojiš treptaje dok te gleda. Da nemate planove za dan. Da bude spontano. Želiš sve to a ne znaš da već imaš.

Nosim te u Njemačku. U avionu čitam tvoje poruke. Htjela bih ih prepisati, ali od papira imam samo „Igru Anđela“. I waffle što mi je stjuardesa donijela. 22:00 je a ja silno želim da ti pošaljem poruku i da ti kažem da me čekaš. Da ću brzo doći. Da se ne daš nikome. Dok ne probaš sa mnom. A ti kažem da ću ti donijeti miris Dom-a Speyer. Da ću ti ispričati priču ljubavi iz njega. Da ću ti pričati kako sam stajala ispod ulične lampe u Dudenhofenu dok kiša pada, kisnula i kajala se što nisam pristala na kafu. Ne znaš ti ovo, je l’ da? Ne znaš, jer ti nisam rekla. Nisam ti ni rekla da sam promijenila telefon i da više nisam imala tvoj broj. Nisam ti ni rekla da sam nekoliko puta htjela da ti pošaljem poruku na Fejs, ali da sam je svaki puta izbrisala. Nisam ti ni rekla da sam očekivala da mi ti pošalješ poruku. Poruke nije bilo, sve dok se nisam vratila u Sarajevo. A ona je promijenila sve!

Ja znam da ćeš se ti sada ljutiti. Ali ja stvarno želim da ti kažem hvala! Iz milion razloga. Mislim, mogu ja to i kada dođeš sa posla kući ali eto ja bih sada. Hvala što nisi odustao od mene. Što si moje rane prihvatio kao svoje. Što ih liječiš. Što mi daješ prostora da budem djevojčica. Što me tako i zoveš. Što me razumiješ. Što me trpiš. Što mi ne daš da režim na prošlost koja me boli sve ove godine. Što mi nikada ruku ne puštaš. Što znaš kada me treba izvući iz kuće. Što znaš i kada trebam da budem sama. Što ti nije ništa teško. Što me nasmijavaš. Što mi zimom brišeš April sa lica. Što se osjećam ženom pored tebe. Što si mi pokazao kako pravi muškarac zna da voli. Bezuzlovno. Što si otvorio svaki dio sebe da uđem. Što to radiš svaki dan, drugačijim postupcima. Što mi kupuješ igračke i gerbere. Što si mi ispunio želju staru desetak godina. A da nisi mislio na sebe nimalo. Što mi puniš slike sjećanja svaki dan. One što ostaju postojane. Što ne daš na mene. Nikome! Što me svako jutro dočeka sms na telefonu. Što znaš šta mi treba i kad mi treba. Što tako lijepo diraš a da ne takneš. Što si mi dopustio da tako prokleto volim što postojiš. Što si mi pokazao kako je imati osjećaj da čekaš nekoga da dođe s posla kući i kaže ti: „Jesi li me poželjela?“

Lijepo je biti tvoja. Požuri kući, poželjela sam te…

Autorka: Azra Obuča

Fotografija: Nikola Jovanović (Zentropija photography)