15 feb Treba mi ljubav

Treba mi ljubav, neka filmska velika ljubav.

Romantična kao ona kod Benetove i gospodina Darsija. Prepuna taštine i čežnje. Da se noću vrtim u krevetu zbog njega a kada se sretnemo da dignem nos i da mi obrazi budu kao Patagonijski glečeri. Pa da nakon duge igre skočim mu u zagrljaj i priznam koliko puta sam taj trenutak zamišljala.

Ili neka luckasta kao u Godarovim filmovima. Da upoznam nekog Pierrota i ukrademo auto, pobjegnemo na obalu i na kraju se rastužim jer shvatim da život nije kao u knjigama. Ne, nije to taj film! Želim onu ljubavnu priču iz Godarovog Žena je žena, želim da budem Anđela, luckasta Anđela.

Želim i neku divlju, prepunu strasti u kojoj ćemo i nas dvoje plesati svoj Posljednji tango u Parizu. Želim ljubavni klasik!

Doručak kod Tifanija i nekog Paula Varjaka. Mada, ne, ne bi to išlo da i on bude pisac. Neću ni onu ljubav iz Kazablanke. Ne želim ni onu iz Engleskog pacijenta, ni ljubavnu priču Sibirskog berberina.

Neću te sa tužnim krajem. Iako sve velike ljubavi se i završe tako, nesretno, da bismo ih pamtili dugo. Ipak meni treba neka sa sretnim krajem. I luckasta i ponosna i romantična i prepuna boja, ali sa nekim sretnim završetkom.

Treba mi ljubav. Ona zbog koje mi neće smetati zima. Zbog koje ću osmijehom da pozdravim strance u prolazu. Zbog koje ću da se bacim na krevet kao među oblake dok mi oko glave golišave bebe anđeli  gađaju strelicama mozak. Ljubav zbog koje će da se otope sve snježne planine, probude vulkani, uzburkaju mora. Ljubav zbog koje će da prestanu ratovi, zakrpe se sve ozonske rupe, i proljeće da bude uvijek. Neka francuska ljubavna priča, kao kod Amelie, luckasta i nadrealna, ali i romantična poput Praznika u Rimu, i topla i strastvena kao Almodovarova Španija.

Treba mi ljubav da mogu da pišem i da pod mojim prstima nastane najljepša filmska ljubavna priča.

Autorka: Luna H.

Fotografija: weheartit.com