Toma Zdravković – čovek bola, tuge i ljubavi

 

Na današnji dan pre dvadeset i dve godine izgubili smo poslednjeg boema narodne muzike. Ova priča je pisana iz mog ugla, samo onako kako ja vidim ovog velikog čoveka. Ne želim da se neko uvredi, mnoge anegdote su pričane i prepričavane, ali ja verujem u njih i verujem da je on bio čovek kao iz priče koju ćete sada pročitati.

 

Svoje prve nastupe je Toma imao u Leskovcu i brzo se u okolini pročulo za njega. Govorilo se, da postoji jedan mršavi ružnjikavi mladić koji zna da peva narodne, starogradske pesme, šlagere, francuske šansone i italijanske kancone. Toma je želeo više i uputio se u Tuzlu, gde je nastupao u hotelu „Bristol“. Tu se i prvi put zaljubio. Slavica se zvala devojka- za njega divna, čedna, najbolja. Jednog dana je našao njen dnevnik, uredno vođen o njenim intimnim trenucima sa mnogim muškarcima. To ga je strašno bolelo, ipak joj je pružio drugu šansu i sa njom je otišao u Beograd. Prijatelj mu je sredio audiciju u jednoj popularnoj kafani. Toma je imao veliku tremu, audicija nije uspela, a njegova Slavica je napustila kafanu sa tadašnjim poznatim fudbalerom. Vratila sa posle ponoći. Toma joj je opet oprostio i sutradan je sa njom otišao za Novi Sad.

 

Završilo se i to sa Slavicom, nakon nje se oženio sa Olgicom, i to je bilo kratkog veka. Pevao je po Beogradu, Novom Sadu a potom je nastupao na najlepšoj terasi na Jadranu- na Svetom Stefanu. Ubrzo nastaje njegov veliki hit „Buket belih ruža“, koji je napisan nakon smrti Slavice, njegove prve velike ljubavi. Sa tom pesmom je publika shvatila, da Toma ne peva pesmu, već svoj život.

 

toma

      Prvu ploču su mu izdali bez ikakve reklame, pa kako prođe. Novinar Dragan Gajer u intervjuu sa Tomom zabeležio je jednu priču:“Tako je onda bilo, ko hoće da kupi, kupi. Bez ikakve najave, bez reklame, ništa! Kad je izašla nova ploča, pomislio sam da ću postati poznat, popularan. Ploča je izašla i ništa se nije dogodilo. Prvi put sam je video u izlogu radnje u „Albaniji“. Uđem da vidim da li će neko da je kupi. Neke dve devojčice traže od prodavačice pesmu koju ova nije znala. Nešto kao: moj drug, pa žena, pa prijatelj… Ja shvatim da traže moju ploču, onu „Žena mog prijatelja“ Enrika Masijasa. Prodavačica kaže da nemaju. Meni neprijatno, jer radi se o mojoj ploči. Ipak, objasnim prodavačici — eno je, tamo gore. Skine je i stavi na gramofon. Devojčice oduševljene. Jedna komentariše, držeći omot: Jeste, fino peva, ali je mnogo gadan! — Odmah sam zbrisao napolje da me ne prepoznaju…“

 

Pomirio se sa tim da će ostati kafanski pevač. Ipak, dok je imao angažman u kafani „Stadion“, koja je postala svratište poznatih i viđenih ljudi, dobio je ponudu da snimi ploču za „Jugoton“. Ubrzo postaje poznat i otvaraju mu se sva vrata, njegov život počinje… ili samo tako izgleda. Hitovi su se ređali. Toma je postajao sve poznatiji i uspešniji, te su i njegovi poroci rasli. Kocka, alkohol, sve je uzimalo maha. Postoji priča da je toma skupio dovoljno para da kupi stan u Beogradu i da je pozvao svoju majku prvi put u goste. Međutim, veče pre nego što je kupio stan i pre nego što mu je stigla majka, Toma je sve novce prokockao. Iste večeri je napisao pesmu „O majko, majko“, koju zbog svoje sramote nije želeo da peve. Poklonio je Mehi Puziću, a on (Puzić) je prodao u 500.000 primeraka.

 

Jedna večeri kada je Toma napuštao kafanu u kojoj je pevao, naišao je na cigančicu koja prodaje ruže. Upitao je:“Kako si prošla večeras?“ Odgovorila je, da je prodala samo dve ruže. Toma je izvadio novac, stavio joj u korpu sa cvećem i rekao:“Idi kući Zorice, kasno je.“ Ona mu je poklonila ružu. Toma se okrenuo ka harmonikašu, koji je te večeri svirao sa njim, i rekao mu:“E, majstore, daj mi sto kinti za taksi.“ Harmonikaš je tada shvatio, da joj  je Toma dao čitav honorar od 700 maraka. Novac mu nikada nije značio- danas je bio bogat, sutradan nije imao za hleba.

 

Bio je veliki prijatelj, veliki kockar, veliki alkoholičar, ali na prvom mestu veliki pesnik koji je tugu pretvarao u pesmu, pevao je sa dušom i za dušu.

 

Nažalost, nisam imao prilike da ga slušam uživo, ali zamišljam sebe u kafani, a dva stola od mene, sedi Toma, svojim nežnim notama i pesmom seče oblak dima i peva pesmu o izgubljenim ljubavima. Pripadam novijim generacijama- generacijama koje se odvajaju na pušače i nepušače, na menadžere i propale umetnike, na one koji evre troše po splavovima i one koji skupljaju za pivo u zadimljenom bistrou na flekavom stolnjaku. Možda sam rođen u pogrešnoj generaciji, ali ipak mogu da pričam i pišem o ljudima koji su promenili svet i ostavili nam nasleđe, koje moramo čuvati i prenositi dalje.

 

„Jednog dana kada odem,
Jednog dana kada odem ja,
Ostaviću pesme svoje,
Da ih staro društvo zapeva.
Pesme moje, pesme moje,
Ni zašta me ne krivite.
Ostanite s’drugovima,
I za mene živite.“

 

Autor: Miloš Stepanović

Fotografije: story.rs, tip.ba

 

1 Komentar
  • urke
    Objavljeno 16:17h, 30 septembra Odgovori

    Sjajan tekst o velikoj legendi!! A restoran Stadion je na partizanovom,
    Gde je i najvise voleo da peva,po pricama ljudi koji su tamo radili!!

Ostavi komentar