To je samo Nokia 3310

Na stočiću pored kreveta stajala je Nokia 3310. Već dva dana se pravila da je njen sestrić nije pronašao i doneo u njenu sobu.

– Teto, teto, vidi šta sam pronašao! – utrčao je u sobu sa telefonom, a nju je uhvatio napad panike kao da unosi bombu.

Realno, sadržaj tog telefona i jeste bio bomba. Razneo bi je da ga ponovo uključi.

 – Je l’ radi? – pitala ju je sestra.

– Ne znam.

– Kako ne znaš? Pa uključi ga! – rekla je i pre nego što je stigla da je spreči uzela telefon i dugo zadržala palac na crvenoj slušalici na tastaturi.

Čuo se poznat zvuk. Osetila je kako su se svi klišei odjednom spustili na njena ramena: i hladan znoj, i mokri dlanovi, i lupanje srca, i osećaj da ne može da diše.

– Što si ga uključila, pobogu?!

– Ma hajde, to je samo igrica zmijica i desetak SMS poruka koje nikad nisi smela da obrišeš.

– Pre bih rekla da su te poruke zmijice. Daj, isključi to.

– Sanja. Je l’ treba da te podsećam koja je godina? Prošlo je više od…

– Uopšte nije važno koliko je prošlo. Ja stvarno ne želim da čitam njegove poruke.

Uzela joj je telefon iz ruke i zatvorila vrata pred nosom. Sestre nekad stvarno nemaju takta. Posebno za muziku na koju ne želiš da igraš.

Bilo je lako pametovati kako je „prošlo više od deset godina“ kad si već udata, imaš dete i pronalaziš po roditeljskoj kući sestrine stare mobilne telefone. Ali taj telefon nije bio samo eksponat iz prošlog veka i života. To je bio dnevnik koji nije spalila. To je bio život koji nije zaboravila. Ljubav koja se nije nikad razmahala.

Na primer, SMS u kom kaže kako upravo ulazi u autobus.

SMS u kome priča kako ga je prozvala iz hemije, a on rekao da je najjači dokaz da hemija postoji – ljubav i kad voliš jednu Sanju.

SMS u kom kratko poželi laku noć. Samo laku noć i tri tačke. I ništa više.

SMS sa prepisanim Rundekovim stihovima.

SMS u koji je upisan čitav kosmos snova u jednom kratkom: jutro!

A gde je „dobro“? – umela bi da ga pita. Dobro će biti kad budem pored tebe, odgovarao bi.

SMS u kom nabraja sve osobine egipatskih i persijskih princeza koje je pronašao u njoj.

SMS u kome joj kaže da ipak neće moći da dođe za vikend.

Ni sledeći.

Ni sledeći.

SMS u kome kaže da je bolje da se neko vreme ne čuju. Sedam dana pre njenog rođendana.

SMS zbog kog je mislila da se šali.

„Sanja, nisam srećan.“

„Nisi srećan, samo lepo lažeš.“ – htela je da napiše.

Umesto toga je otkucala: „Dobro. Budi srećan. Ćao.“

– Sanja. Hajde da ručamo. – rekla je sestra sa vrata.

– Evo.

– Nemoj da se ljutiš na mene. Samo… To je bilo tako davno i ti si mnogo sazrela od tada. Mislim, niko nije toliko lud da bude povređen zbog raskida u srednjoj školi. Kapiraš?

– Nisam povređena.

– Nisi, ali se nikom nisi otad otvorila. To je glupo. Život i jeste to da se otvoriš, da te povrede, zaceliš, pa ponovo.

– Koliko puta ponovo?

– Šta koliko puta?

– Koliko puta moraju da te povrede?

– Ne znam, ludice. Ali koliko god bolje je nego da samo jednom budeš povređena i da posle toga nikad ne osetiš ništa. 

Progutala je knedlu.

– To nije tvoje srce. To je samo Nokia 3310. Uspomene sa baterijom dugog trajanja. Samo pusti da se isprazni.

devojka

Autorka: Srbijanka Stanković

Nema komentara

Ostavi komentar