09 apr TEBI, SUNČANI

„Cijeli svijet je stravičan zbir podsjećanja da je postojala i da sam je izgubio!” ~ Emily Bronte

April je. Proljeće. Sve lista, pupa i cvjeta pjevajući pjesmu dobrodošlice novoj nadi, novom početku, novoj ljubavi, novom životu. Cijela priroda se ponovo budi i izranja iz dubokog sna. A jedan davno zaboravljeni san izranja iz mene. Budi se i donosi sa sobom uspomene koje, poput hladne proljećne kiše, klize niz moje obraze i otvaraju stare rane na mom tek zacijeljenom srcu.

Kada mislim o nama, nekako uvijek vidim Keti kako stoji na vrhu Orkanskih visova, nasred pustare, napuštena i sama, i jeca od bola. Jeca, jer su se Anđeli naljutili na nju, prognali je iz Raja i okrenuli joj leđa. Lišili su je Neba, jer nije znala da ga cijeni. Sama je birala. Sama je pustinju i izabrala. I s pravom sada jeca.

Ne, nismo mi Keti i Hitklif, niti je to naša ljubavna priča. Ali nekako s prvim dahom proljeća, april te ponovo u moj život donese i tvoje odsustvo bude prisutnije nego inače. I tako je svake godine. Kao po nekom obrascu. Dugo sam mislila: proći će. I nadala se. Ali, prošlo nije. I ne prolazi. Istina je da samo prolaze dani, mjeseci i godine, a vrijeme stoji kao gospođica Havišam – jedina nepokretna silueta kraj pokretne trake na kojoj se samo smjenjuju lica i imena novih i starih ljudi…

Opet si tu. Osjetim te. Svuda si oko mene: u kapima kiše, u dašku vjetra, u sunčanom danu i zvjezdanoj noći. Čekaš me na željezničkoj stanici sa ružom u ruci i sjedimo zajedno na našoj klupi u parku. Ovdje je sve već odavno promijenilo svoj izgled, ali gdje god da pogledam ja vidim nas. Vidim nas srećne i zagrljene, nasmijane, kako bogu krademo dane i maštamo o zajedničkoj budućnosti i smišljamo imena našoj budućoj djeci. Sunčeve zrake nas nježno bude dok ležimo u krevetu, a mi zamišljamo dječiji smijeh i čujemo tapkanje njihovih nožica koje se približavaju vratima naše sobe. Ulaze i penju se na krevet, skaču po nama i ispunjavaju sobu smijehom i radošću.

Prva jutarnja kafa još uvijek mi miriše na tebe. Vrelim ljetnim noćima afričke boje i dalje daju neku posebnu nijansu i zvijezde na nebu plešu u ritmu rege muzike, dok nas Mjesec posmatra i smiješi nam se. Njegov osmijeh podsjeća na tvoj.

I sve ovo moglo je biti zauvijek naše, da jednog dana tvoj Anđeo nije odlučio da mu oreol više ne pristaje. Skinuo ga je tek tako, zamijenio čizmama od sedam milja i otišao od tebe da bi te u drugima tražio. Ali, gle čuda! Nije te našao. Nema te čak više ni tamo gdje te ostavio, iako zna da si ga još dugo nakon njegovog odlaska tamo čekao. Ali, ni tvoj Godo nije došao. Pravio se da te ne vidi i ubijao je ljubav iz dana u dan. A sada kad je tu, tebe nema. I ljubav ubija njega. I s pravom je tako.

I opet ta slika Keti, Orkanskih visova i pustare. Samo što je sada upotpunjuje i hladan vjetar. Prijeteće nebo. I paučina na svadbenoj trpezi gospođice Havišam.

Vrijeme je stalo. Godine su prošle. Vrijeme stoji. Ali godine i dalje prolaze. Ti si još uvijek tu, iako si sada već miljama daleko. Možda je i tebi dosadilo čekati, pa si otišao da me tražiš. I to baš sad kad sam se ja vratila. Mora da smo se mimoišli za korak ili dva. Ali, ne smijemo zbog toga žaliti, ni biti tužni: ni ti, ni ja. Pa šta ako smo se sada mimoišli? Znaš koliko njih nikada nije imalo priliku ni da se sretne? Naši putevi su se bar ukrstili. I kad već tražimo sreću, sad bar znamo kako ona izgleda i iza kojih vrata se krije. Pa šta ako smo ih zatvorili u ulici iza sebe? Zatvorena vrata nisu isto što i zaključana. Možda ćemo ih nekada ponovo otvoriti ili ćemo se pak sresti iza nekih novih, ljepših i boljih vrata. I krenućemo ispočetka. Kao i Majka Priroda svakog proljeća.

A do tada… obećavam da ću te čuvati u srcu svom, Sunčani, i misliti o našoj ljubavi kao o „vječitim stijenama ispod površine; izvoru malo vidljive radosti, ali neophodne.“

Nedostaješ…

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: pinterest.com