Tamo da putujem

– Znaš šta sam pročitala jutros?

– Šta? –pitao me je Žmu.

– Ko posle samoizolacije ostane normalan, taj i nije bio normalan pre svega ovog.

– Ha!

– Žmu, žao mi je što moram ovo da ti saopštim, ali mislim da sam ja ta.

Iz Lastinog autobusa ljudi su izgledali tako mali, kao da nose nebitne živote na svojim nogama dok gaze kroz grad. Mi smo putovali, menjali se, rasli. Mislili smo da smo tako bitni samo zato što smo kupili kartu za Beograd od mamine ili tatine plate, pa sad odlazimo.

Nisam videla Lastin autobus nedeljama. Možda i jesam, ali nisam obratila pažnju. Sad sam ja jedna od tih ljudi koji izgledaju kao da na nebitnim nogama gaze provincijski asfalt. Samo što sad uopšte život ne deluje nebitno. Čak ni u provinciji.

Samoizolacija – dan ne brojim.

Deca su se razbolela početkom marta. Ozdravili na dan proglašenja vanrednog stanja. Mali vizionari su rešili da budu u kućnom karantinu unapred. U kućnom bioskopu se danonoćno davala „Uspavana lepotica“. Između toplomera, tuširanja i sirupa pevušili smo „I know you, I walked with you once upon a dream“.

A ja sam mislila kako je stvarno bilo kao jednom u snu.

Čitali smo Tina Ujevića. Ti u Beogradu, ja svuda. Svakidašnja jadikovka, Lelek sebra, Odlazak  – tako primereno za sedamnaestogodišnjake, zar ne?

Drugi su se muvali sa „pile“ i „srce“, mi Ujevićevim stihovima. Andrićevim „Ex Pontom“. Tako niko nije mogao da kaže da se muvamo. Pa ni mi sami.

Nema veze. Samo smo drugovi. Čitamo poeziju za časove srpskog.

Šaljemo stihove koje na nas ostave utisak. U 2h ujutro. Nema veze. Samo smo drugovi.

„U slutnji, u čežnji, daljine, daljine“…

Pa se pravimo da daljine nisu moja soba-280km-tvoja soba.

„Tamo da putujem“…

Pa se pravimo da ne želimo jednom drugom putovati.

 Kad se razbolim od muzike, okrenem na šalu.

– Znaš šta sam pročitala jutros?

– Šta? –pitao me je Žmu.

– Ko posle samoizolacije ostane normalan, taj i nije bio normalan pre svega ovog.

– Ha!

– Žmu, žao mi je što moram ovo da ti saopštim, ali mislim da sam ja ta.

Smejemo se, pomalo zato što je smešno, pomalo što ne znamo šta bismo drugo, a najviše jer je istina.

Nije opasna izolacija u četiri zida ili u krugu dvorišta. Opasno je kad se izoluješ u sebe i ne pustiš nikog blizu. Kad zatvoriš vrata i mahnito se dezinfikuješ od ljubavi, želje i ranjivosti. Zato me nije strah. Moje srce je istetovirano tvojom blizinom.

Lako je meni kad uvek pomislim na tebe kad pročitam „tamo da putujem“.

I ne tugujem.

Samo „više ne znam sebe sama,

ni dima bola u maglama“.

U tebi sam se samozolovala.

Autorka: Srbijanka Stanković

2 Komentara
  • Pingback:Blacksheep.rs | Gde živi kolibri?
    Objavljeno 15:09h, 06 aprila Odgovori

    […] Nije strašna izolacija. Igramo se po ceo dan. Dovijam se kad ću da pišem i uradim nešto pametno. Deca boje, pevaju, ređaju kocke, „čitaju“ na najlepši način – gledaju ilustracije i pričaju svoju priču. Nas dvoje razgovaramo. Znam, po njegovom zabrinutom pogledu, volimo se jače nego ikad. Ja se smejem. Često i mnogo. Njega to zabavlja, ali ne širi usne u osmeh. […]

  • Pingback:Blacksheep.rs | Vodi me u Kanadu
    Objavljeno 01:07h, 25 maja Odgovori

    […] Da te volim i da to, bar na sekund bude ona ljubav. Znaš, ono kad si mi doneo knjigu o hedonizmu umotanu u providan celofan? Onda kad smo se gledali kroz staklo autobusa koji odlazi na dve nedelje. Onda kad sam gutala knedle jer sam još obučena u tvoj zagrljaj iako su nas točkovi odavno otkotrljali iz Beograda u kome si ostao. U taj dan želim ponovo da otputujem. […]

Ostavi komentar