Ostala sam  u trpezariji gde se iz lonca još uvek pušila supa i mirisala piletina iz pleha. Svi su u jednom trenutku odmakli stolice, ustali i ostišli. Gledam u dan i čekam noć. Ne pomeram se, svesna da nije baš normalna situacija, ali ne preduzimam...

Nije baš bilo jutro, više vreme pred svitanje. Oni trenuci kad je najviše nesvesnih u ovom delu sveta i kad je zvuk jeziv kad se ne čuje i najjači kad se čuje. Neki neopisiv mir u mojoj sobi, u mojoj duši. Otvorila sam oči skoro...