Rekla si:,,Pomiriši me!", a udahnuo sam te, onako kako se udiše prvi dan proleća, sa kože tvoje tek beharnog cveća. Kako umivena jutarnjom rosom, tako nežna sa tvojim  obrisom, ležala si u mom ramenu, i tim očima u plavom pramenu. Rekla si:,,Zagrli me!" a uz grudi, prišio sam te, onako kako iskre nebo kroje, i tvoje...

U okrilju morskih valova, pod nogama zrna peska, šaptale su iglice borova, u daljini, osmeha tvoga bljeska. Šumovi su me vodili, stazama tvojih ruku, ka okeanima nežnosti i tišini, u davno opustelu luku. Mirisi neveste lavande, ostaše u mojim prstima, gledajući spokojno sa verande, kako Sunce tone u postelju pučina. Zvezda iz morskog neba, u koju sam satima...

  Kradem tugu Mesecu, Što ove noći nad mnom bdi, Milujući pod nebom ljude,svoju decu, I suzu iz očiju uplakanoj zvezdi. Kradem talase iz dubine mora, Što nemir u dušu uvlače, Iz ove luke,tihe,bez govora, I školjku,što bez bisera plače. Kradem kišu iz oblaka, Nad kojim sada mrtvi spavaju, Tišinu iz daha mraka, I jednu od krune...