Sve prave su ljubavi tužne

Ja sam sad udata, to znaš? – više je rekla nego što ga je pitala.

– Ne smeta meni što si ti udata.

– Meni smeta.

– Što si se onda udavala? – naslađivao se njenom zbunjenošću.

– Ne smeta mi što sam udata, nego što nikako da me se okaneš.

– Ne znam, Nado, ti si večeras došla u ovaj klub, ja sam tu već bio.

Nadi nikad nije bilo jasno zašto je toliko u njegovoj moći. Kad bi probala da objasni sebi to se uvek završavalo u nekom ćorsokaku, negde na sredini knjige „Spletkarenje sa sopstvenom dušom“, između Balaševićevog pomirljivog „sve prave su ljubavi tužne“ i Čorbinog „k’o Indijanac stavljam ratničke boje, da tebe…“

Osvojim?

Nije morao da je osvaja. Seća se da ga je već u prvoj nedelji škole videla na drugom kraju dvorišta. Je l’ to glupo, plakala je deset godina kasnije u kuminom krilu, je l’ da da je glupo da patiš zbog srednjoškolske ljubavi. Nije glupo, govorila je, bio ti je prva ljubav, srasli ste, a sad… Sad se ženi, znam. Kako je to glupo.

Zaobilazila je posle u širokom luku sva ona mesta na kojima ih je mogla sresti. „jednom je prošla kraj mene… Skrila je pogled na vreme, al’ sasvim dovoljno za bluz u mojoj glavi… bezvezno zdravo i klimanje glavom.

Danima se pitala, da li ljubav ona kojoj si pola života i celog sebe dao, ona u koju do koske veruješ stvarno, stvarno, može stati u bezvezno zdravo i klimanje glavom.

Kad su raskinuli prvi put, raspala se.

Kad su raskinuli drugi put, zarekla se da se nikad ni zbog koga neće raspasti. Najmanje zbog njega.

Kad su raskinuli treći put, rekao je – kako hoćeš, ionako nisi više ono što si mi bila.

Bila je previše ljuta da pita šta bi on to od žene hteo. Posle par meseci ukazalo joj se samo u devojci smeđe kose koja je šetala pored njega. Sve suprotno od onog što je ona. Samo, bilo joj je jasno, negde u pola noći, ispod naslaga tuge i nesklada – da je ona samo ono što je on od nje napravio.

Zvao ju je samo jednom. Dve noći pre nego što će se udati. Do tada je bar jednom mesečno slao sms ili mejl – tek bi iskočio, odnekud gde ga najmanje očekuje.

– Cvrco, nije valjda da ćeš mi se udati?

– Šta hoćeš?

– Ništa, samo da vidim jesi li sigurna.

– Šta tebe briga?! – spustila je slušalicu.

Zazvonilo je još jednom. Odzvonilo do kraja.

Tako, odzvonilo nam je. Gotovo. – pomislila je.

***

U klubu je bilo veče posvećeno Balaševiću. Neki kvazipesnici i studentarija sa Filozofskog je čitala svoje stihove, a nju je pekao pogled s drugog kraja kafea.

– Je l’ ono onaj…? – pitao je njen muž.

– Gde? Ne vidim… – napravila se da ga nije primetila.

Bend je bez puno uspeha svirao “Na Bogojavljensku noć” i njoj se u grlu sklupčao stih “moj mali verni Sančo Pansa” kao najtvrđa knedla od griza i suza.

– Ja sam sad udata, to znaš? – više je rekla nego što ga je pitala u hodniku ispred toaleta.

– Ne smeta meni što si ti udata.

– Meni smeta.

– Što si se onda udavala? – naslađivao se njenom zbunjenošću.

– Ne smeta mi što sam udata, nego što nikako da me se okaneš.

– Ne znam, Nado, ti si večeras došla u ovaj klub, ja sam tu već bio.

 – Samo ne gledaj više i ne zovi. Evo, ide ti žena. – stisla je zube i izvukla zglob iz njegove šake.

Dok je išla do stola, bend je svirao: O kako tužnih ljubavi ima, ovaj svet je ispunjen njima…

Autorka: Srbijanka Stanković

Nema komentara

Ostavi komentar