11 mar SUZE NA POD

Jednom su mi meni bliski ljudi rekli da mi zavide na gradovima i zemljama koje sam obišla za svoje godine. Ja nekada čak i ne znam kojim sam sve gradovima svojim stopalima ljubila ulice. Nekada, kada poželim da odem u neki grad, sjetim se da sam već tamo bila. Podsjeti me neki miris. Pretežno je to miris drveća i cvijeća. Ili neke knjige koju sam tamo kupila, pa kad je vidim  sjetim se tog grada po mirisu stranica. Već cijelu deceniju tragam za starom Smith-ovkom i silno želim da je kupim, koliko god ona koštala. Čak sam obilazila pozorišta koja imaju takve mašine, a koje koriste kao dekorativni materijal, i nikada mi je niko nije htio prodati. Ove godine sam htjela otići u Moskvu i Petersburg. Htjela sam sjesti na klupu u Sokolniku, mahnuti sumanuto rukom taksiju koji bi me odvezao u neku zabit gdje bih našla nekog buržuja koji bi mi je prodao. Onda bih se s njom odvezla do Majakovskaje i tu sjedila dok mi sa prstiju ne bi počela pucati koža od zime. Htjela sam sačekati noć i odlutati do Tverske, eksirati vodku u čast onome kome sam ispisala prve stranice. Onome kome sam pisala da bih voljela da sam upoznala Revsku, onome kome sam pisala da nije tuga kada ti je neko od oka daleko, već kada ti je od srca minut a mrzi te pješice da kreneš. Onome koga nisam znala, a viđala sam ga u snovima. Onome koga sam zavoljela slučajno i zbog koga svi ostali ne postoje namjerno. Onome zbog koga sam tišinu spuštala na papir i istovremeno preživljavala nekoliko uzdaha. Onome kome sam napisala da smo se mogli voljeti i jučer, jer nikada nije rano. Onome ko je svaku ispisanu želju uspio pretvoriti u javu. Onome zbog kojeg ja sada, kada otvorim kutiju sa Smith-ovkom, udišem miris javora, brijesta i breze. Baš kao da mi jelenova jezerca šalju njegov glas i vjetrom šire ruke ka njemu.

Kraj je Februara. Prijelaz na godišnje doba koje ne volim. Doba kada bih toliko toga, a ne mogu. Ne mogu i ne znam. Doba kada se sjetim nečega što bih rado svezala u sarkofag gdje sam zatvorila sve na šta sam stavila tačku, a ne mogu. Ne mogu ni da ga otvorim. Skupila se prašina na njemu, a ja čak ne mogu ni da mahnem prstom preko njega. Možda je, jednostavno, vrijeme da mu okrenem leđa i bacim ga tamo negdje gdje se niko neće usuditi da ga otvori. Možda je, zaista, nekada jedina ispravna stvar okrenuti leđa onome što te tišti. A i kad te tišti, stisneš zube i nastaviš dalje. Koracima kojima se ne vraćaš više nazad. I to samo zbog sebe. Čistim prašinu okolo kutijica od nakita, a oči mi prelijeću preko njega. I plakala bih i smijala se. I vrištala bih i ćutala. Boli me ta moja neodlučnost, ali ipak ga otvaram. Osjetim onaj miris ustajalosti, i nimalo mi nije neprijatan. Prelazim prstima po nebitnim stvarčicama unutra i tražim samo onih par koje sam željela uzeti već davno. Tražim muzičku kutijicu na navijanje „Za Elizu“, i po nekom nepisanom zakonu ona na dnu. Uzimam je i pismo iznad nje. Ostale stvarčice cijepam, vraćam unutra i zatvaram sarkofag i dajem ga mami. „Baci ga, meni više ne izaziva nikakvu emociju“. Navijam Betovena u jednoj ruci a u drugoj držim pismo i čitam ga.

„Nisam te vidjela tri dana. Ovi ne misle prestati pucati, majku im jebem. Njega nisam vidjela sedam dana. Ne znam koje mi je gore. Što sam otišla na jedan dan, a ostala evo već treći pa ne mogu do tebe, ili što ne znam šta je s njim. Ne spavam nikako. Gledam u ruku i milujem njegov prsten i psujem ovim kurvinim sinovima. Nedostajete mi oboje. Ti, jer bi me znala utješiti svaki put kad mi zafali, a njega jer mi je njegov miris ostao na burmi i hoću da mu kažem „DA“. Sad se bojim da neću stići da mu kažem. Što mu nisam rekla odmah?! Šta sam imala razmišljati kad sam već znala da je „DA“. Bojim se, Azra. Bojim se što je otišao a ja ga ostavila da razmišlja o mom odgovoru. Bojim se da ga neću više vidjeti. Bojim se da ovo nikad neće prestati. Bojim se da neću nikada obući onu haljinu. Bojim se da nećeš stajati uz mene, držati cvijeće i biti sretna zbog nas dvoje. Jer, samo nas ti razumiješ. Bojim se da se ne predomisli. Hej, burma je divna. Obična, a tako sija na mojoj ruci. Sretna sam, znaš? Sad sigurno misliš da sam luda. Bojim se i sretna sam u isto vrijeme. Znam da se i smiješ dok ovo čitaš. Pišem ti uz kandilo. Da bar znam koliko je sati. Dabar ima telefon da ti čujem glas. Da mi samo kažeš da se ne bojim. Da je on živ i da ću uspjeti da mu kažem „DA“. Možda bih onda mogla zaspati. Ovako ne mogu. Valjda si i ti meni pisala. Valjda i ja tebi nedostajem kao ti meni. Valjda me razumiješ. Valjda shvataš što tri noći ljubim svoju ruku i ovaj dio oko burme. Sad sam sigurna da je čovjek mog života. A možda sam samo još uvijek nezrela. Možda. Ali znam da ovu burmu nikad neću skinuti. Opisaću ti osjećaj kada se vratim. Voljela bih da ovo jednog dana osjetiš. Voljela bih da sutra prestane rat, da dođe Subota, da me našminkaš, da obučem haljinu, da postanem njegova i pred Bogom, i da mi obećaš da ćeš se jednoga dana i ti udati. Znam da sad vrtiš očima, i govoriš u sebi da nećeš, ali ja znam da hoćeš. Hoćeš, osjetićeš to onoga dana kada budeš sama sebi milovala domali prst. Valjda sutra prestanu pucati. Želim kući. Želim te zagrliti. Reci mi da se ne bojim, Azra. Reci mi da će se on vratiti. Gasi se kandilo. Ne spava mi se. Volim te“.

Stojim sa pultom zlatare. Dvoje kupuju burme. Ona je tako jednostavna. On je tako stidan. Ona je plava, on je crn. Tri burme su joj velike. Četvrta joj je taman. Stavlja je na prst, i smije se. Na kutu oka se može vidjeti ona suza što je nikad ne isplačete. Ne skida joj se burma. On proba svoju. Taman mu je iz prve. Stavlja svoju ruku do njene. Gledaju se. Tako su divni. Tako su jednostavi. Tako se vole. Ruke su im i dalje spojene. Ona svoju skida da doda čovjeku da ih upakuje, a on svoju ne bi više skidao. Stojim i gledam. Buljim. Drugarica mi govori da ne buljim, a ja ne mogu da prestanem. Jer, podsjetiše me na njih dvoje. Na te obične srebrne burme koje su koštale 63 KM, a koje su sricale ljubav. Milujem svoj domali prst. Prešućujem to drugarici i izlazimo. Dolazi mi poruka: „Dokle si amor?“.

Hodam kaldrmom pored Begove, udišem miris snijega i držim drugaricinu kćerku za ruku. Dižem glavu prema gore,a suze na pod.Njena ruka je mekana. Paše mi uz moju. Mirišem Crveni Trg, ponavljam Anastazijine riječi u sebi:“ Da li sam ikada pogledala i u jedog muškarca i poželjela da ga poljubim tek onako? Da li je ikada postojalo to vrijeme, ili ga se ja samo ne sjećam? Je li mi se sve ovo dešava samo sa Majklom?“. E, pa, Romanova, dvije nas je! Nije se desilo, jer samo se jednom pojavi onaj s kim bi sve. I oni koji su postojali prije, bili su polovični. Ljubav ne priznaje tu riječ.

Autorka: Azra Obuča

Fotografija: weheartit.com