Skini paučinu s očiju

 

Petar Božović je jednom rekao: “Kultura vam je kao staklena bašta: kad se jednom ugazi i polomi, decenije su potrebne da se popravi”. Iz dana u dan shvatam da naša bašta nije ni ugažena ni polomljena –  ona je preorana nekim novim mašinama kojima upravljaju skorojevići. Staklo je odavno izlomljeno. Zanesenjaci su pokušali da ga zalepe, da spoje deliće, ali su se posekli i odustali. Nema više bašte, ostao je samo pepeo. Na tom praznom prostoru huji vetar, raznosi plastične kese, koje kao sumanuti uzimamo po hipermarketima. Odzvanja turbo-folk i svađe političara u skupštini.

 

Moja draga prijateljica Jelena Ranković u svom delu „Prohujalo sa košavom“ opisuje svet šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina. Tihim glasom govori o vremenu u kom se znalo da se živi sa malo para, uz dobru muziku i bombone 505. Tada su svi nekako bili isti, a opet svoji. I knjigu je posvetila onim tihim i kulturnim ljudima, kojih i danas ima, ali ih ne čujemo od ovih glasnijih i nametljivih. Knjigu je posvetila svom „plemenu ženskom“. Jer u onim drugim ženskim pelemnima ima sve manje dama. Posle razgovora sa ovom jakom ženom, koja zna šta želi i koja ne želi da se proda, počela sam da razmišljam o svojoj generaciji. Kada bih sutradan želela da posvetim knjigu svojoj generaciji, ja ne znam koga bih citirala, koje vrednosti bih navela…

 

Više se ne prikazuje „Muzički tobogan”, Štrumfovi su dobili neki novi groteskni animirani oblik i ne podsećaju na one male plave heroje mog detinjstva. Većina srpskih filmova je čista propaganda, spoj psovki i rata. Sada je sve „keš, kolica i laganica“. U ovom teatru apsurda dižemo ruke dok nas „trese ritam Balkana“. Ne znamo „na koga je lep i na koga je lud“ i „da li da da li da da li da ga zovemo na sat da dođe u stan“ jer „nemamo godine, nemamo ime i prezime“. Sedamdesetih godina su rok i pank bendovi uticali na buđenje svesti mladih generacija, tekstovi pesama su uglavnom aludirali na slobodu, na ukidanje granica, na činjenicu da svako treba da misli svojom glavom, kakva god ona bila. Na poetičan, nekad i banalan način, iznosili su se socijalni i društveni problemi tog doba. Danas je sve to mit. Danas je sve grandiozno, šljokičavo, crno i zlatno.

 

Skini paucinu s ociju

 

Ljudi koji posećuju Srbiju su oduševljeni činjenicom da skoro svi vozimo dobre automobile, čisti smo, sređeni smo, furamo „Luj Vitona“, ma koliki on fejk bio, imamo „air ljaks“, a od skoro smo fascinirani starkama. Teško je objasniti strancu da bi prosečan Srbin sve učinio da „spolja“ lepo izgleda, a da mu „iznutra“ otpadaju pločice u toaletu. To objašnjenje već nije za pokazivanje i širu javnost.

 

A kultura, dragi moj prijatelju, nije izgubljena, samo su je ćušnuli u neki ćošak van reflektora. Dosadna je, nerazumljiva, za razliku od, na primer, starlete  koja je kao otvorena knjiga. Ipak, jedan mali deo moje generacije čita, piše, svira, kreira i izlaže svoja dela po galerijama. Taj mali krug ljudi nema vremena da se svađa na delikatesu i da leči svoje frustracije po šoping-centrima. Oni ne idu na „iventove”, ne znaju šta su pilinzi i liftinzi… oni se ne pretvaraju, oni žive svoje snove… Tim ljudima posvećujem ovaj tekst… svom „kulturnom plemenu“ koje me podseća da nisam budala u ovom šljokičavom lavirintu.

Autorka: Tijana Banović

Fotografije: blogspot.com, whicdn.com

2 Komentara
  • Ane
    Objavljeno 23:41h, 06 oktobra Odgovori

    Predivan tekst! 😀

  • Marko Antić
    Objavljeno 21:32h, 07 oktobra Odgovori

    😉 „Pleme“ te pozdravlja…

Ostavi komentar