22 maj Riznica sjećanja

Prošli vikend smo moje prijateljice i ja konačno pronašle malo vremena samo za sebe i izašle u grad na piće. Nas tri. Nakon gotovo godinu dana. A poznajemo se i družimo već petnaest. Šta sve u tih 15 godina stane!

Grad je bio poprilično pust, iako je bio petak. Ali nama to nije smetalo. Mislim da nikoga nismo ni primijetile, bile smo isuviše zauzete izvlačenjem sjećanja i uspomena iz zajedničke riznice i svaka iz svog kofera. 15 godina nije malo. To je jedan život koji smo zajedničkim snagama i trudom gradile, jedna tvrđava koja nas je sve ove godine štitila od raznih prijetnji iz spoljašnjeg svijeta. Mjesto na kom smo se osjećale sigurno, zaštićeno i ugodno u svojoj koži. Mjesto gdje smo mogle biti ono što jesmo i glupirati se do besvijesti.

Jednom smo tako priredile pidžama parti kod P. na selu, pa smo u sred noći išle do rijeke u pidžamama i glupirale se. Tu noć jele smo kokice, pile vino i uzdisale gledajući koncert Backstreet Boys-a. Jednog turobnog dana, V. i ja smo uz pomoć Marley-a i mirisa cimeta i kuvanog vina uspjele otjerati kišu i oblake. Kada smo petkom išle u grad, slušale bismo Negativ i pjevale na sav glas “Ti me ne voliš, ti me nee vooliiš, ti me neee voooliiiš” i bile presretne. Inače, ta pjesma je bila snimljena na cijelu jednu stranu kasete (da, kasete), otprilike toliko nam je i trebalo da stignemo od kuće do grada. Tada je i S. bila sa nama.

Ona je oduvijek maštala o svom vjenčanju iz bajke i imala malu ćelavu lutku po imenu Vule. V. se zaklinjala kako će živjeti sa psima i mačkama, a P. i ja smo se zaljubljivale bar tri puta mjesečno, i to uvijek u pogrešne likove. Ja sam uspjela da ubodem par puta, ali isto tako sam uspjela i da zeznem stvar, jebiga. Umjetničkim dušama na ovom svijetu nikada nije bilo lako – em im otežavaju drugi, em otežavaju sami sebi. A nisam ni skromna bila, da se razumijemo. Tražila sam crnog viteza u doba kada je viteštvo već odavno bilo izumrlo.

Prolazile smo kroz razne faze zajedno i sada kada se sjetimo kakve smo bile i kako smo izgledale, stvarno se zapitamo kako smo ikada i imale momke. Danas se djevojke (i djevojčice) spremaju za izlaske kako se mi nismo spremale ni kad smo išle na maturu. Glavni odjevni predmeti tada su nam bili duksevi i široke hlače, marame, kape, kačketi, patike… Obavezna frizura pletenice, a od šminke samo maskara i crni kreon. I crni lak, naravno. Bile smo djevojke sa stavom i nismo se opterećivale izgledom (teško za povjerovati nakon prethodnih par rečenica). Bilo nam je bitno da se osjećamo ugodno i da se dobro provedemo. Nismo zalazile u klubove, nego smo provodile vrijeme sjedeći sa ekipom na klupi u parku ili na platou, a ponekad čak i kod P. u autu. Tražile smo smisao života i način da nešto promijenimo na bolje, a ne nekog lovatora za koga bismo se udale i riješile sve svoje probleme. Muzika nam je takođe bila veoma bitna, posebno meni. Uzor su nam bile zvijezde poput Pink, Avril Lavigne, Amy Lee ili pak Remi iz Elementala, a ne tamo neka Mina, Tina i šta ti ja znam. Važnije nam je bilo nekoga ostaviti bez teksta, nego bez daha.

Ispratile smo prvo S. na faks, zatim mene godinu poslije, pa onda i V. u Ameriku. Tada je svaka od nas krenula svojim putem i sve ono što smo do tada sakupljale i čuvale u zajedničkoj riznici, počele smo da trpamo u kofere, svaka u svoj. Mi same znamo koliko je svaki od tih kofera bio težak, ali uspjele smo nekako da se izborimo sa svim što nas je snašlo na putu i da se vratimo na početak, tamo odakle smo i krenule. Sve je više-manje ostalo isto, samo smo se mi promijenile i vratile se bogatije za mnoga iskustva, i ona lijepa, ali i ona ružna. Ali koliko god daleko bile, nekako smo uvijek uspjele biti tu jedna za drugu i ponijeti dio tereta kada je bilo gusto, kada je bilo najteže.

Danas je V. daleko od života sa psima i mačkama, udata je i ima dva sina (zato nam i jeste bilo teško da dogovorimo izlazak, jer je klinci peglaju svaki dan). S. se odselila u drugi grad i imala je svoje vjenčanje, iako možda ne baš ono iz bajke, ali pravog malog Vuleta (ili Vuletu) će sigurno dobiti za koji mjesec. P. se sprema da konačno napusti ovu našu provinciju i ode na mjesec-dva u zemlju mojih snova. Ja joj želim da i ostane tamo (naravno, ako je to ono što i ona želi), a da ovamo svrati tek ponekad, na odmor, a i da nas konačno odvede na jedan zasluženi spa&wellness vikend, red bi bio.

A ja? Ja se i dalje držim one “čovjek uči dok je živ”, tako da sam se vratila na faks. Ima me svuda pomalo, ali još uvijek se ni u čemu nisam pronašla. U ljubavi mi je konačno krenulo, moglo bi se reći (ako opet nešto ne zeznem). Možda nije vitez, ali oklop sigurno ima (to je inače must-have predmet u današnjem svijetu). Samo što sada pod tim oklopom ima mjesta i za mene.

Prisjećajući se svih tih zajedničkih trenutaka, gluposti i dogodovštima, smijeh nam je natjerao suze na oči i nismo ni primijetile koliko vremena je prošlo, ni da se lokal u kom smo sjedile ispraznio. Konobar je došao da nam naplati i mi smo počele da se izvinjavamo što smo tako dugo ostale i što smo bile preglasne, a on nam je samo odgovorio: “Neka, samo vi sjedite, nama se nigdje ne žuri, a i tako je lijepo vidjeti i čuti da se i danas neko smije.”

Naučiti se smijati, prvenstveno samom sebi. To je vještina koju svi trebamo savladati.

Mi jesmo, a vi?

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: favim.com