REKVIJEM ZA DŽUKCA

 

Imao sam nekih šest godina, pikao zabavište i boleo me smoki, samo sam se sprdao u dvorištu sa ostalim mini đilkošima i vukao klinke za kosu. Bio je zanimljiv život tada, moram priznati. Verovatno, jer to sada ne mogu da radim. Jednog letnjeg popodneva keva me je pustila iz kućnog obora da vidim kako ulica izgleda i sa te druge strane kapije, da malo proširim vidike, dvadesetak metara do ćoška, uz pretnju da će da me odere kao banka neiskusnog žiranta ako joj nestanem iz vidika. Naravno da sam nestao u roku od par minuta. Otišao sam malo do pruge, iako nisam znao šta je pruga, ali bilo je to nešto novo. Razgledam okolinu, nigde žive duše, smetlište sa obe strane pruge koja ide preko tog mosta ispod kojeg je nabacano samo smeće i ostala sranja koje ljudi tu ostave u noćnoj smeni, jer im je mrsko da budu kulturni. Nakon kratkog razgledanja i divljenja nepoznatom pejzažu, kvrcnulo mi je u tintari da sam ga ugasio ko Švabo četr’es’ pete, jer sam prvi put uključio kurcobolja mod na kevinu naredbu. Al’ tad je još uvek mogla da me premlati, tako da je ona bila gazda. Krenuo sam godinu dana ranije u zabavište, pa sam zato imao dve godine fore tamo da levelujem.

Lepo beše, bogme, sram me bilo ako ikad budem kenjao za taj period, stvarno je lepo bilo. Štaviše, odatle život dobija jednu od najlepših priča koje imam da ispričam.

Vraćajući se, jednog dana, iz zabavišta provalim da me prati ker. Hm, nije ker. To je džukac. Ker je malo prefinjeniji. Ovo je džukac – klasik verzija, crni, kusastog repa, sa žutim deonicama iznad očiju, oko njuške i šapa. Bila je to ženka i imala je najtužnije oči koje sam ikada video do dan danas, koliko god to pičkoplačljivo zvučalo. Jes’ da sam bio klinac i to baš klinčuga koja tek treba da provali šta su lična mišljenja i predrasude, ali to je bila urođena emocija. Džukelica je počela da me prati. Dođoh sa njom do kapije, gde me je čekala keva koja me je gađala hidrogenkom. Napravih se Šejn i pitah što je ljuta. Sreća pa sam bio sa druge strane kapije kad sam skontao koliko je to glupo. Al’ smirila se majka brzo kad je shvatila da sam još ipak živ, da me nisu odneli Cigani čergari ili haremski čuvari.

– Vidi, mama, kuca! Pratila me je dovde!

– Jaoj, Bože, samo mi još jedan džukac fali. Oteraj ga i ’ajde ulazi dok te nisam polomila.

– Ali mamaaaa… Pa, pogledaj je! Vidi kako gleda!

– Ma neć… Jooooj, Bojane. Ajde, ajde, uvedi je, samo nemoj posle da mi kukaš kad ti kažem da je nahraniš.

– Hvala, mama! Ajde, kuco!

Nekoliko dana je tu živela kao anonimus, bez imena. Onda je ćale jednog dana došao na ideju da joj da ime Lujza, jer je voleo Telmu i Luiz, pa mu bio neki ćeif da ošine tako. I tako i ostade do kraja. Taman što joj dade ime, dogodi se razvod braka. Šta je bilo, bilo je. Nebitno.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Nakon nekoliko godina odraste ona bogme u prepucanu životinju, fizički besprekornu, nikad ne bi pretpostavio čovek odakle je došla. Mada je bilo još bitnije ono psihološko, intelektualno. Nigde, nikada i ničemu nije učena, trenirana. Bila je jednostavno pametno biće.

Piče godine kad se zabavljaš, zar ne, Lu? Pitao sam je to par puta dok smo sedeli na obali kanala, gde sam ja pecao, a ona čekala potencijalnu klopu. Jebote, morao sam da se ubijam na biciklu da bih držao brzinu sa njom, koliko je samo mogla da trči, to je bilo nerealno. Sećam se jednom da je komšijski pas režao na mene jer je, valjda, mislio da je prejak. Došla Lujza do njega, za vrat, pa triput o zemlju i putuj igumane. Od tad se prešaltao samo na rekreativno mahanje repom kad me vidi.

Celu osnovnu školu sam je vodio na pecanja, vožnje i slično, uvek bih našao vremena, ipak je to bilo neko bezbrižno doba, što mentalno, što fizički. A onda je došla srednja škola i neka pravila su se promenila.

Lažem. Sve što se promenilo je bilo to što sam ja više vremena posvećivao tome da budem neki tuki u školi, kao i svi drugi, to je valjda moda tog uzrasta. Samo to se promenilo. Lopov vremena sam postao sam sebi, ne videći to.

Ona bi me uvek čekala na ivici terase kad dolazim i potrčala ka meni čim bih otvorio kapiju. Kad razmislim, to je uvek bila ista, čista, iskrena radost u njenim očima, iako je samo jedan, za nas ljude, uobičajeni akt koji se samo ponavlja.

Ono što razara moje srce su poslednje godine njenog života. Šta je gore, znati vreme nečijeg kraja, ili ga ne znati? Loše pitanje, valjda.

Bilo je leto 2010. godine, znam da sam tako nasumično dobio želju da odem do mesta gde sam kao klinac dane provodio sa kanticom i pecaljkom. Seo sam na bicikl, došao do kapije i zaledio se. Iza sebe sam čuo poznato, umilno cviljenje koje me moli da je povedem. Bilo me je sramota što sam na prvom mestu i zaboravio da je zovnem da krene sa mnom u oldskul avanturu.

Krenuli smo polako. Nismo se vozili već nekoliko godina sigurno. Al’ primetio sam nešto što me je poprilično ruiniralo. Nisam više ja bio taj koji se trudio da drži korak. Još tužnije je bilo to što sam video da se ona i dalje ne predaje, hoće volja, ali te, sad već stare šape, ne slušaju kao pre 6-7 godina. Nema veze, Lu, šetaću i ja, imamo sve vreme ovog sveta. Makar danas.

Bilo je to poslednje naše putovanje. Nisam želeo da joj priređujem to ponovo jer sam video sa kolikom mukom ide, iako uvek želi. Tužne moje oči, umorne i iscrpljene, a opet tako vedre i srećne kad god bi me videle.

Sve to mi je razaralo srce, ali poslednja stvar, koja ga je i razorila, bio je njen kraj. Ne zbog toga što je bio samo kraj, već zbog toga što nije bilo fer. Nikad neće biti fer. Nije fer da se, na jedan moj veliki i značajan dan, samo tako ugasi i nestane nešto što volim van svakog rečnika, razuma i objašnjenja. Takvo nešto ne bi smelo da postoji. Takvo nešto je mene, krajnje apatičnog i mentalno neverovatno izdržljivog, polomilo kao graničicu. Direktno u srce, kroz svaki štit i gard koji sam ikada imao.

Koja god da je vrsta i za koga god da je, ljubav je kada nekome daš svo oružje i snagu da te uništi, i nadaš se da neće.

Ona nikada i nije. Zato toliko razara.

Van zaborava je, za čudo svakoga kome sam rekao, ljubav posvećena nekome ko nije čovek. Moj najveći prijatelj ikada je pas. Moja Lujza. Lu. Pas kojeg sam sa šest godina doveo kući jer me je pratila dok sam išao iz zabavišta. Pas koji je prošao sito i rešeto, i bio sa mnom petnaest najlepših i najbezbrižnijih godina, i nije nikada napravila nikakvu štetu. Sve što bi najdresiraniji pas znao, ona je znala bolje iako nikad nije bila dresirana. Hej, ko je još video da ostaviš tacnu sa hranom pored psa i kažeš mu da je čuva, a posle kad se vratiš, skontaš da pas ne da komarcu da sleti ni na sto ni na tacnu, a kamoli da razmišlja da pojede meso sa tanjira. Jednostavno se nekad rodi takvo neko čudo koje jednostavno razume. Što kaže baka, samo joj je falilo da govori i to je to. Svaki prijatelj kojeg imam je nekad uprljao naš odnos na neki način, niko nije ostao skroz čist u mojim očima. Ali, taj pas je bio tu, majku mu, bio je tu kad su se moji razveli, kad je umro deda, kad su bila razna sranja, bombardovanje, sve te gluposti, uvek je bila pored mene. Čak sam ja njoj par puta naneo zlo, ali nikad joj na pamet nije palo da uzvrati, samo bi istrpela i stavila glavu na moje koleno i tužno me pogledala. U momentu bih shvatio koliko sam jebeno đubre i izvinjavao joj se. I dan-danas zaplačem ako uzmem da sviram tu pesmu, kad mi dođe.

Sviram je suviše retko,

shvatam je smrtno ozbiljno,

a volim je beskonačno.

Autor: Bojan Aleksić

Fotografije: dogwallpapers.net, favim.com

1 Komentar
  • S.S.
    Objavljeno 11:46h, 20 marta Odgovori

    Ne postoje reči kojima bi se opisalo koliko je ovo dobar tekst. Svaka čast!

Ostavi komentar