08 nov Rano jutro, pola šest

Ulice su mokre! Baš kao i obrazi, onda kad žele da naprave neku drugačiju priču. Priču koja će nas rasteretiti, napraviti nam zaklon, poput biljke koja ne smije biti lomljiva. Drveće pred kišu izgleda novo, nikako polovno. Nježno se njišu sve te grane, vozovi kreću, za svoje privremene stanare traže vunene kape i šalove. Nikako onaj šal od svile, već šal od vune. Isti kao što plete nečija baba. Babe su važne, jer su one postale neizostavan „enterijer“ u našoj kući. Dok razmišljam kojom brzinom pada svaki list sa grana, ispod glave mi se sakrio neki čuperak. Zagledana u sve te daljine, shvatam koliko volim da ispratim jesen. Dok ne ispraznimo sve zalihe vina, ostaje nam samo ono što čuvamo za zimu. Neki dan moj drugar, postavi pitanje crnomanjastom konobaru:

„Da li imate kuvano vino?“

On ga pogleda onako čudno, kao da je u toj rečenici usadio neku biljku nepovjerenja.

„Nemamo, još nije zima.“

„Dabogda bolji bili!“

Svi naši problemi nastaju onda što sve moramo uraditi na vrijeme. To je u isto vrijeme teško breme, ali i tragika života koju nosimo. Juče je mali bucmasti dječak, tražio da mu majka kupi topla peciva. Govorila je, kako ne može dobiti peciva, jer je debeo. U njegovim očima su narasle sve te krofne, dok je užurbanim hodom trčkarao u krug. Kiša se već prolila po našem platnu. Nema veze što smo napravili tako nježne boje, misleći da u životu mora teći med i mlijeko. Stojim ispred obližnjeg parka, dok čekam red za dnevnu štampu! Prilazi mi bucmasti dječak i vuče me za kaput. Odlazim u najbližu pekaru i kupujem mu sve te krofne. Dok njegova majka pronalazi „skladne“ odjevne predmete. U tom trenutku ga pitam, kakvu bi majku htio imati? Onu koja će se takmičiti u ranom ustajanju. Koja će preskočiti poneku premijeru, priliku da obuče što bolju haljinu i bude zgodna za svoje godine. Za njom ne uzdišu matori političari. Kad se vrati s puta, kupiće mnogo poklona za druge, sebi skoro ništa. Majka koja skuplja uspomene po džepovima. Piše u nadi da čovjek preboli, sve što ne može popraviti. Jer ona nije majstor, već majka. Ona se ne para, niti krpi. Pola mjeseca bistri oko svojim suzama, misleći da će tako zaustaviti sve kiše. Kiše koje su se sakrile u uglu njenog oka. Neće pustiti da neko umjesto nje kuva, već će spremiti hrane za mjesec dana. U takvim očima rastu nevjerovatne šume, da bistre tuđe oči. Donose nam kiseonik u gradovima punim smoga i blata. Tamo gdje prvi bijeli pokrivač nije čist, već bljuzgav. Na mjestu u kojem osim čaše vina, rijetko šta drugo može da te ugrije.

„Donesi mi kuvano vino, neću da čujem da nema.“

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: tumblr.com

Processed with VSCOcam with a4 preset