02 apr Provjera ljubavi

Zašto me sad gledaš tako? Tako sa očima punim suza dok ti donja usna podrhtava. Nisam ništa loše rekla. Niti ružno. Niti tužno. Samo sam rekla da sam juče htjela da umrem. Dobro, možda bih i danas malo da umrem, ali ne zauvijek. Treba da shvatiš da to baš nema veze s tobom. Juče, dok sam razmišljala i zamišljala cijelu tu scenu malo sam se rastužila. Tužno je to kad bi čovjek htio da umre, a ne može. Ne može, jer će da rastuži i zaboli druge ljude. I onda mu bude krivo, smori se i ne zna šta će sa sobom. Mora da živi. Da živi zbog tih ljudi koje bi bolio. Zašto je to tako, pitam se i danas. Zašto je takva sudbina živog čovjeka? Hoću da sam nezavisna i da za moj život niko ne zna niti mari. Kakve gluposti zvane međuljudski odnosi. Ma kakvi, bolan, odnosi, davno sam se prestala igrati toga. Da, davno, još u djetinjstvu. Vidiš, nekad mislim da sam ja tad bila mnogo pametna. Imala sam svega šest godina, ali sam sasvim dobro razumjela kako sve ovo funkcioniše. Nisam ni tad puno pričala, ali sam slušala. To i jeste važnije. Slušala i posmatrala. Sve oko sebe – razgovore, poglede, dodire, smijeh, suze, tugu i sreću. Sve sam posmatrala i analizirala u svojoj glavi praveći mape uma. Još tad sam pravila mape uma. Vjerujem, ali ne pretjerujem – toga sam se držala. Odrasla sam jako rano, ali sam u neku ruku i danas dijete. Dijete sam u onim stvarima u kojima trebam biti. Dijete sam u tome da se igram života i da ako mi je dosadno, ako mi je mučno da gledam na sat kako sporo otkucava i ako me boli glava od Sunca koje svaki dan prkosi nekom ljepotom, da prosto zaspim. Ne znam šta je tu čudno. Ja dok zaspim na ovom mjestu, probudiću se na nekom drugom, u nekom drugom tijelu, obliku. Sve se nastavlja. Nije tu nikakav kraj da bi se upetljala tuga, crna boja i nemir. Ali eto, vi to ne razumijete na isti način i ja sam odlučila da se žrtvujem.

Ustaću iz kreveta i izaćiću na sunce. Posmatraću ljude kako žive, pa ću i ja ponovo da živim. Biću ista ona buntovna cura koja voli život i kojoj prija sunce, vjetar i gradska buka. Opet ću hodati bulevarima i brojati koliko auta uspije da pređe dok sija zeleno svjetlo na semaforu. Opet ću se smijati prolaznicima dok me odsutno gledaju u oči. Opet ću ubrati maslačak i pokloniti prvoj starici koju sretnem. Opet ću uljepšavati dane drugima, jer drugačije ne bih mogla da živim. Opet ću grliti mali grad i veliki svijet. Disaću punim plućima i biću neumorna. Ponekad ću se sjetiti tog dana kad sam htjela da umrem. Možda ću se rastužiti, ali to će biti samo sjećanje. Samo još jedna scena u mom životu. Možda baš od ovog dana neću biti ista. Možda ću pokušati da ubijedim ljude kako smrt nije loša pojava i kako treba da umre ko god to želi. Možda ću obilaziti sahrane i reći ljudima da se smiju, a ne da plaču. Pa to je sve igrica. I Super Mario kad umre piše GAME OVER, svira muzika i ideš ispočetka. Pa tako i ljudi. Pogrešan koncept života se prihvata. Da li da kažem da su ljudi glupi ili da se ne zanimam za to, ne znam ni sama. Ali daleko od istine, sve je nekako daleko od istine. Možda sam i ja sve ovo slagala. Možda nisam htjela da umrem, nego samo da vidim da li me voliš. Da vidim kakva je tvoja reakcija na jednu moju običnu nebulozu. Ali da provjerim. Jer tako danas ljudi žive – plaše se prevare. Moraš sve da provjeriš, pa i ljubav. Čak ni ljubav nije čista, bezuslovna, savršena, nego puna sumnje. E, pitam se da li je negdje drugdje trava malo zelenija? Da li je nebo plavlje, a zubi bijelji? Da li ljudi jedu slatkiše i poslije osam uveče i češće imaju orgazme? Da li više plešu salsu, i imaju srećne šalteruše? Samo hoću da kažem, da mi ne vjeruješ i da prestaneš da se treseš. Samo sam se malo šalila. To bi trebalo značiti da me voliš. Super. Misija uspješna. Idemo dalje.

Autorka: Duška Kovačević

Fotografija: weheartit.com