Prolećne boljke

Negde između dve temperature i u polusnu, nisam mogla da se ne začudim koliko 2 stepena više u telu mogu da naprave apsolutni haos. Dugo nisam bila bolesna. Zaboravila sam osećaj… pokrivena do guše, sa rakijom i medom oko vrata, ležim na kauču u dnevnoj sobi. Koliko do ovakvih trenutaka nismo svesni šta imamo kada imamo zdravlje. Uzela sam tada, u nekih 10 sati, više voćki i tečnosti nego čitave nedelje. Pojela sam supu. Zatekla sam sebe kako ležim, pokrivenu omiljenim ćebetom, okruženu porodicom, kako odmaram uz njihovu brigu. I znam da je ludo, ali kao da mi je to falilo. Iako sam poprilično slomljena i smušena.

U životu nam se svašta desi, ma koliko tvrdili da je kratak. A mi samo negde jurimo… Kada sam poslednji put sedela sa svojima ispred tv-a? Kada sam dozvolila sebi da odremam popodne? Kada sam poslednji put pogledala sto puta odgledan film, kao prvi put, jer je na programu? Kada sam poslednji put ni od čega napisala tekst?

Ustanemo ujutru, strpamo nešto u sebe I izjurimo na posao, s posla jurimo da završimo sve jer sutra ponovo moramo na posao. Nemamo kada da se družimo, odmaramo, budemo sa najdražim ljudima. Nemamo kada da budemo bolesni I da brinu o nama. Nemamo kada da užinamo, pijemo 2l vode I cedimo voće. Nemamo kada da se protegnemo, zevnemo, doručkujemo. Rođendane čestitamo na fejsbuku ili putem mejlova, baku I deku obilazimo za slavu, sa mamom samo o računima I ručku za sutra. Nezadovoljni poslom, još više neradom. Tražimo šansu, ne iskoristimo je kad nam se pruži. Ne izdržimo dovoljno.

No, sve je to nebitno kada vas zahvati virus, ili bilo koja boljka. Verujte mi. Sve se to da popraviti. Kako bih sad bila srećna samo da mogu da potrčim, izađem u šetnju, oberem zelene šljive i trešnje. Da napravim, kao nekada kao mala, venčić od maslačaka I belih rada koje se teško nalaze u rano proleće. Sećam se, moj drug Nikola mi je uvek za rođendan donosio stručak visibaba, 6. februara! I uvek sam se pitala gde ih je nalazio, kad ja jedva u martu nađem koju belu radu. Tao je nekad bilo…

Šteta što su se neke stvari promenile nepovratno. Što brzo odrastemo, još brže razočaramo. Šteta što bežimo odavde u beli svet, da budemo stjuardese Emiratima ili medicinski radnici u Norveškoj. Ali kako da ne odemo? Na primer, ja sam danas čekala kod doktora u državnom domu zdravlja pola dana. Onda su mi rekli da danas neću stići na red I da se knjižica predaje dan ranije za sledeći. Pa dođeš. Inače, treba da znaš kada ćeš se razboleti. Čuješ da vlada virus. A možeš i sam da kupiš bombone i praškiće koje ti prepišu. Jer ionako maltene svaki lek plaćaš.

A da je tako samo kada se radi o prehladi ili bronhitisu…nego… bolje da ne mislim na to. Boli glava…

Kao živimo, dobro smo i živi. I samo da je zdravlja! Ne zaboravite, to je ono što stvarno nema cenu, ni zamenu. Što nas čini najbogatijim, I da nemamo ništa. Treba da nađemo vremena da brinemo o sebi, pojedemo supu, odmorimo na kauču, uz dosadan film I miris rakije I meda. I porodicu, koja je na kraju, uvek tu.

I javite mi ako pronađete visibabe u februaru. To mi je stvarno nerešiva zagonetka. Neke stvari ne razumeš ni kad odrasteš.

Autorka: Aleksandra Rajić

Fotografije: weheartit.com

Nema komentara

Ostavi komentar