Pravokutni papirić

– Ti stvarno misliš da bi ovo trebalo na ovome ostati? – upitala si me snena i presretna te listopadske zore dok sam ja znatiželjno provirivao kroz balkon meni nepoznatog grada.

– A nego na čemu da ostane? – pitao sam, tek tako da pitam, prolazeći prstima kroz tvoju kosu boje žita, sretan što smo se pronašli, bez ikakve čežnje i primisli da zaista pokušamo opstati.

– Pa.. mislim.. sigurna sam da se ovakve stvari ne događaju svakodnevno. Sresti nekoga odjednom, voljeti ga odjednom i odjednom poželjeti ostati duže od jedne noći nije malena stvar.

– Ti si malena. – nasmijao sam se, pa dodao. – Ti si tu, ja sam tamo, za nas nema budućnosti. – odgovorio sam čvrsto, koristeći daljinu kao čisti izgovor opstanku.

Zagrlio sam te na autobusnoj stanici kao da grlim nešto što mi neće nedostajati, ljutit što zbog presporog mehaničara moram autobusom poskakivati tri sata do kuće. Osjetio sam da si mi ispustila nešto u džep na jakni, nisam htio odmah pogledati da izbjegnem romantiku koja mi tad nije bila nimalo potrebna.

Čovjeku uvijek nedostaje ono čega nema. Meni nedostaje ljubav, sretne banalne stvari u dvoje. Nedostaje mi tvoj pravokutni papirić koji sam izgubio i čije mi gubljenje, da znaš da sam zaboravio gdje sam ga ispustio, nikad ne bi oprostila. Nemam nikakvih problema s egom, ponosom i skrivanjem onoga što mislim i rado bih ti ponovo rekao kako si imala pravo kako ONO nije trebalo ostati nego opstati, ali više ne mogu to učiniti. Neke važne stvari imaju svoje vrijeme i mjesto.

Tog četvrtka šetao sam bez ikakvog cilja po periferiji grada, odlučio sam se kretati dok mi noge ne otpadnu od umora, ali taj osjećaj ni nakon višesatnog hodanja nije mi dolazio u tijelo. Moj svakodnevni zadatak bio je toliko se premoriti da ne stignem razmišljati o onome što je važno, i što ponekad, priznajem, boli.

Prolazeći pokraj autobusne stanice odlučio sam se malo odmoriti, ne volim autobuse ni autobusna stajališta, no nekako mi je došlo da to učinim. U šest sati navečer na stanici nije bilo nikog, sunce je taman bilo u zalasku pozdravljajući bablje ljeto na izmaku. Sjeo sam osjećajući trnce u nogama, gledajući u kiosk sa suprotne strane ceste i žuti znak pošte iza nje. Koliko jadan možeš biti Filipe?

Uskoro si se pojavila ti, mislim nisi bila stvarno ti, ali otkako sam otišao za svaku plavušu koju susretnem zamislim da si ti. Dobro ne baš svaku, mlađu od četrdeset i da je lijepa, meni, ne cijelom svijetu. Ovog puta bilo je drugačije, djevojka ti je zaista nalikovala, srce mi je trepnulo tamo negdje oko duše dok sam promatrao njenu malenu vitku siluetu. Kosa boja žita presijavala se zlatnim nijansama pod padajućim suncem, a meni napamet sine blesava ideja za koju nisam imao pojma da će mi stvarno uspjeti.

– Ej, oprosti. – okrenula si se, pa me pogledala tim velikim zelenim očima boje prirode u proljeće, ne izgledam poput manijaka pa si mi se čak i osmijehnula.

– Reci.

– Ovo će vjerojatno zvučati čudno, ali htio bih te nešto upitati?

– Pitaj, slobodno, rado ću ti pomoći.

–  Mhm, imaš li 25 kuna?

– 25 kuna?

– 25 kuna?

– Nemam.

– Ej, stani, stani. Nisam prosjak, ne tražim ni za pivo ni za cigarete, nemam razasutu bandu po gradu s kojom navečer zajedno brojim ulovljeno, neću te opljačkati. Izašao sam bez ičega iz kuće koja je stvarno daleko, a tih 25 kuna mi doista treba, pa te evo molim kao čovjeka, da mi posudiš. Možeš uzeti i moj broj da ti vratim, dodati me na Instagram, Fejs, bilo što. Koliko toliko sam normalan, vjeruj mi.

– Okej, stani, stani, dobit ćeš tih 25 kuna.

– Super! Ti si…

– Stani, ajde stani. Šuti.– rekla si ozbiljno. – Dobit ćeš ih ako mi u roku ove četiri minute, dok mi ne dođe autobus uspiješ ispričati za što ti trebaju.

– Uh, četiri minute, ovako. Treba mi da kupim labelo, crveno s okusom višnje i da s njim na pravokutnom papiriću nacrtam srce i taj papirić pošaljem poštom djevojci, plavuši koja se zove Rita i koja ti stvarno dosta nalikuje. To sve moram učiniti sad jer je danas četvrtak, a pošta još jedino ide petkom ujutro, što znači da bi u ponedjeljak Rita trebala primiti pošiljku. A zašto baš u ponedjeljak, zato što će tada biti točno godinu dana da sam s njom dočekao zoru, točno godina dana da sam je ljubio i da sam joj rekao da ne želim s njom opstati, a ona mi je uza sve to poklonila pravokutni papirić koji sam izgubio.

– A daj? Lažeš.

– Ne lažem, majke mi.

– Daj evo ti tih 25 kuna. – rekla si uzbuđeno kopajući po tamnoplavom ruksaku. – A gdje ćeš naći papirić?

– Na računu. – pokazao sam na kiosk. Nasmijala si se. – Nadam se da ćeš uspjeti nekako ponovo doći do njezina srca, iako, moram ti reći, ponekad ono što je ljudski poželimo učiniti onda kad je prekasno.

– Znam. Moram probati, strašno mi nedostaje. Inače ja sam Filip. – pružio sam joj ruku, shvatio da to zaista nisi ti i zahvalno ju pogledao pa rekao. – Stvarno se možemo dodati na Instagram da ti javim kako je prošlo i da ti vratim 25 kuna ili počastim nečim što voliš. Mogu potrošiti i do 30, nije problem.

– Drago mi je Filipe, ja sam Nina Ferara, i možeš me dodati na Instagram da mi javiš kako je prošlo i počastiš me s nečim do 30 kuna, a sad bježi, pošta radi do sedam.

Propustio sam njen autobus i ispratio ju pogledom do žutih autobusnih vrata. Možda za učiniti ono što je ljudski ipak nikad nije prekasno.

Autorka: Antonela Bokan

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.