23 sep Podsvijest

Mala soba i u njoj ti i ja. Kad kažem mala, mislim kuhinja, šank, krevet, radni sto i nazovimo taj ćošak WC-om. Veliki prozori kroz koje gledam kako izgleda život onih dana kad sam offline. Kad sam baš rapoložen, izađem na balkon na koji ne bi mogao stati prosječan sumu rvač, ali srećom ja mogu i da zaplešem i pušim cigare početkom mjeseca. Ludački bijeli zidovi podbočeni velikim slikama. Umjetnost na platnu. Bivši podstanar je bio umjetnik u pokušaju, no možda je i uspio do sad. Uglavnom, na taj način je isplatio poslednju kiriju. Djela su mu u to vrijeme bila toliko vrijedna da se zid skoro i ne vidi. Da budem iskren, meni se sviđaju i prijaju mi. Dosta vremena provodim sjedeći, pijući viski i posmatrajući ih. Tad se obično prepirem s tobom i nikad se ne usaglasimo oko poente slike. Prepiremo se satima, ali ti obično vidiš tolike nebuloze da mi ni pola flaše viskija ne pomogne da te razumijem. Tad me samo iznerviraš i ne pričamo neko vrijeme. Ponekad dođe i ona pa provodimo vrijeme u troje. Volim kad spremi morske plodove pa svi zajedno jedemo i smijemo se glupim stvarima. Ne kažem da smo glupi, samo se smijemo glupostima. A njen glas i smijeh kao da se promijene kad jede morske plodove. Mnogo sam istraživao, ali nisam naišao na podatak da imaju uticaj na boju glasa. Volim kad mi pospremi stan, tad kao da mi se i um pročisti, a i tebe nekako utišam. Tih dana samo misliš na seks, ali se tad slažemo pa me ne nerviraš. Ali evo večeras, kad smo sami, tad je posve drugačije. Posve! Ne znam šta da radim. Pijem viski i posmatram sliku koja me podsjeća na ženu koja je stavila glavu u akvarijum sa ribicama koje su joj već pojele jedno uvo i pola kose. Plamen svijeće kao pojava večeri. Kao tačka koja mi skreće pažnju. Tačnije, koja mi fokusira pažnju, jer kad gledam taj plamičak, tu sam.

Posmatram ga kako se njiše na nekim strujama vazduha mom oku nevidljivim. Ili mom mozgu nevidljivim. Ne znam zašto se kaže da su oči čulo vida. Glupost! Dišem i postojim i osjećam malu mučninu, jer mi niko nije rekao da svježi krastavac i kiseli kupus nisu dobitna kombinacije ove večeri. Pa zašto mi nisi rekao? No svejedno, to je sve što se nalazilo u mom frižideru. Ali volim kad mi je muka, jer tad izgubim apetit, ništa mi se ne jede i ne marim za tim što nemam novca za kupovinu. Možda bi trebalo stalno da jedem tako nešto pa bi vremenom evoluirao u osobu koja nema potrebu za hranom, hm… Ali hladna su mi stopala iako gledam u plamen svijeće, kako to objašnjavaš, ti? Ti, zvani ja, koji si duboko u meni. I kako to ti izgledaš i gdje se kriješ kad vrlo dobro znam da ti nisi moj prst, jer iako ostanem bez prsta, ti ćeš i dalje biti ja koji je u meni. A nisi ni moje oko, niti jezik, niti bilo koje drugo čulo, jer bi svejedno živio u meni, sakriven. Oh, da li si ti moj uzdah? Ali ne, nisi. Jer i kad zaustavim dah, ti si u meni. Pa ko si ti i kad ću to saznati? Ti si možda srce, duša, mozak? Ali i srce može da se zamijeni nečijim drugim srcem, a ti ipak ostaješ isti. Znači, nisi ni srce! Mozak isto nisi, toliko je ljudi bez mozga. Znači duša si! Ali, šta je duša i gdje se ona nalazi? Koji je to organ? Hajde, reci mi ko si ti koji se cijeli život predstavlja kao ja? Naljutiću se! Otjeraću te, zauvijek! Jer nemaš pravo da budeš ja, jer nisi ja. Lažno se predstavljaš! Ja dobro znam ko sam, ja sam samo jedan, ja sam sve što vidim i osjećam, ali tebe nikako da segledam. Postaje mi tijesno s tobom u ovom malom stanu. Postaješ nepodnošljiv i ne mogu da te slušam! Ne razumijem šta glumiš i kako ti nije dosadno da me vučeš za nos svaki put kad te čujem da govoriš ustani, jedi, idi tamo, idi ovamo, nazovi ovog, nazovi onog, pa dokle više?! Čuj da skočim sa terase? Ja da skočim sa terase i biće mi lakše? Konju! Ti, koji se predstavljaš kao ja, marš zauvijek iz mog života. Pa znam ja ko sam i bez tebe!
Ja sam ja, a ti si TI!

Autorka: Duška Kovačević

Fotografija: tumblr.com