17 nov Pismo čudnom liku

– A mama, kako ljudi znaju da je Isus baš ovako izgledao?
– A šta bi bilo da me je rodila komšinica Safija? Ja bih onda imala drugog Boga?
Toliko neodgovorenih pitanja male mene. Majka bi mi rekla da se neka pitanja jednostavno ne postavljaju. I nisam ih više postavljala… Ali su se gomilala u mojoj glavi sve dok nisam odlučila da, Bože, ne postojiš.
Ipak, sada kada sam je gledala kako traži odgovore dok smo sahranjivale jedan od najdražih nam života, pomislila sam da si možda ipak negdje tu, i da ti je žao jer si nam je oduzeo. Znaš, to je krajnje sebično, ali shvatam… Možda ti je trebao neko gore da sadi cvijeće i uljepšava ti vječnost.
Evo priznaću ti da si sebičan (da postojiš) i da si svemoguć. Sigurno možeš da se sjetiš one livade po kojoj smo se valjale, one na kojoj sam joj ubrala prvo cvijeće. E pa, napravi joj negdje gore jednu takvu. Sigurno znaš koliko smo bile srećne. Nemoj da joj vraćaš kozu koju je tada čuvala. Niti nas, klince. Neka neko nju čuva, zaslužila je. Možda ti? A ne, ni tebi ne vjerujem…
Dobro, pripaziće se ona sama. Ali nabavi joj mnogo velikih, otkačenih šešira i lijepih haljina. I tamo će ona poželjeti da izlazi po najvećem Suncu. Reći će ti da nema pola sata da čeka i gubi. Zašto si dopustio da toliko mjeseci provede u krevetu?
Pomozi joj i da zasadi cvijeće. Daj joj materijala da pravi šarene saksije… Neka napravi još ljepšu baštu od one ispred njene kuće, one koja je uvenula… Zašto si dopustio otrovnoj biljci da raste u njenom tijelu? Zbog te biljke nisam prepoznala njenu sliku na sanduku.
Ti si neki čudan lik, voliš komplikovane stvari i svoje čudne puteve. Nju ćeš sigurno zavoljeti. Ne voli da bude bilo čija. Sigurno je ljuta jer je na posmrtnoj plakati pisalo da je nečija. Razljuti je… Objasni joj kako su ljudi glupi i misle da mogu da posjeduju.
Reci joj i da smo mi dobro. Neka se ne brine. Da li je vidjela koliko su je ljudi voljeli? Da li je vidjela koliko je cvijeća bilo na njenom sanduku? I ja sam dobro… Idem na faks, smijem se, razgovaram sa ljudima, evo upalila sam mašinu za veš. Dopustim sebi, kada sam sa njim, i da zaboravim. ,,Život ide dalje“ – nije ni potrebno da mi govore. Shvatila sam to kada sam na kraju dana osjetila samo glad, i umor, i hladnoću. Ipak, kada ostanem sama – mogu samo da gledam kako se note gomilaju na polici. Još uvijek ne mogu da sviram… Plašim se da je ne sretnem tamo… U Šopenu, u ,,Tebe poem“, strah me je da se ne zaplačem na koncertu. Proći će, kažu.
Kada bih znala da ima to malo koliko joj je uvijek bilo potrebno da bi bila srećna, možda bi praznina čiji me teret potapa bila manja. Možda bih počela da ti vjerujem, i prestala da krivim, možda bih svakoga dana palila svijeću – samo joj kupi livadu, malu kućicu sa cvijećem, lude šešire…
I onda se, obećavam, neću pitati kako znaju da baš tako izgledaš, niti ću dopustiti pitanjima da se roje po glavi.
Samo mi treba odgovor da joj je dobro, tamo gore.
I reci joj da mi je žao jer se nismo oprostile.
Nekako sam, izgleda, mislila da ipak postojiš.

Autorka: A. N.

Fotografija: tumblr.com