Park iz doba Jure

Život nije holivudski film u kom glume samo lepi ljudi.

Koji jedni druge pronalaze pukim slučajem.

Dok pokušavaš da prevariš sopstvenu smrtnost.

I neizbežno izumiranje svoje vrste.

Naivnim pretpostavkama o načinu na koji vreme teče.

Čekajući na dobro poznatoj klupi.

Da ti se neko ili nešto dogodi.

Polako ubijaš dete u sebi.

Posmatrajući kako ljudi kojima ne znaš ime niti poznaješ navike.

Prolaze pored tebe.

Smisao nećeš pronaći dok stojiš pored puta.

Moraš njime poći da bi nešto naučio.

Tako stojeći ćeš upamtiti samo lica.

I žaliti za šansom da napraviš grešku.

Koja ti je promakla jer si bio veran.

Lekcijama naučenim iz knjiga koje više niko ne čita.

U kojima se govori o poštenju, ljubavi i prostranstvima.

Nemoj misliti da te osuđujem.

Shvatam da je čovek živ samo dok očekuje.

I da to pravo sebično čuva čak i onih koji su mu najbliži.

Da nije tako ne bi bilo ni sirotišta ni rata ni alimentacije.

I sam sam ljude ostavljao da me pored puta čekaju.

Iako sam znao da se nikada vratiti neću.

Ali molim te da makar pokušaš da gledaš kuda ideš.

I ne pitaš se hoće li ti pravac u kom neki neznanac ide doneti veće dobro.

Pokušaj da zavoliš sve maligne i benigne deformacije duše.

Osobe koju čekaš.

Osobe koja te čeka.

Kao da su tvoje.

Iako će nam vrsta pre ili kasnije nestati ako nastavimo da ih prenosimo sa kolena na koleno.

Pre nego što odustaneš i dopustiš vetru da te ponese.

Istina je da nikada nisam napisao pesmu po kojoj bi se mogao snimiti film.

Ali sam često razmišljao o tome da li je poslednji dinosaurus koji je ikada živeo

Znao koliko je vremena ostalo do istrebljenja njegove vrste

Ako veruješ da ti je sloboda dovoljna

Zašto ti se stomak zgrči kada poželiš nesto što ti ne pripada

Možda zato što znaš više nego što su dinosaurusi

O tome koliko ti je vremena ostalo do kraja

Autor: Damjan Unčević

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.