12 okt Otrežnjenje čovjeka

Rafal ubojitih metaka pomiješan sa mirisom krvi, a obojen bojama smrti mu je u glavi. Jedini zvuk koji dopire do njegovih slušnih stanica je zvuk nestajanja života.

Zgrčenog lica, dok mu se ruke tresu, posmatra tačku u sobi. Ta naizgled sasvim obična tačka je jedino što on već godinama, iz dana u dan, gleda. Studiozno je izučio svaku poru, svaki obris, svaku notu jedne tačke na jednom zidu jedne sobe. To je njegov svijet, a on je odveć slab i poražen životom da bi ga mijenjao za drugi.

Vele ljudi u njegovom selu da je „otišao sa glavom“. Ponekad im vjeruje, a ponekad krivi onaj rafal čiji glas žarko želi da ubije, a ne može jer ne zna kako, a i nije mu niko rekao kako se sa smrću živi. Samo su mu rekli da smrt nastupiti mora.

U ćošku seoskog kućerka, dok zamišljeno zjapi u onu svoju tačku, nerijetko mu kroz mali mozak šine misao „jesam li ja čovjek?“, a nju zaprati još strašnija pomisao: „Otkud čovjeku pravo da bira kad onom drugom sudnji dan doći mora?“.

Boji se on.

I sela. I sebe u selu. I one tačke u svom svijetu ćoška.

A ćaća mu je bio neustrašiv borac. Onomad se borio za partizane i cijeli špil medalja sakupio. A nije on na svog babu i on to zna. Narod je u pravu kad kaže da je garant komšijin.

Nikada on nije klao živa bića. Otkad ga je mati na ovaj svijet donijela, pazio je da ne zgazi ni mrava jer eto, pobogu, i mrav je živo biće. A onda su mu rekli da smrt nastupiti mora. Pod svaku cijenu.

Cijenu nečovještva plaća u ratama.

„Jebote, samo ućuti više!“, viče on rafalu svaki dan otplate, ali ga ovaj ku*vin sin ne sluša.

Prije neki dan, pokuca mu neko na vrata.

Tri puta.

Pomisao na stupanje u kontakt sa drugim mu sasječe izgrebana koljena.

Nije on na ćaću, ali barem će neustrašivo otvoriti vrata.

„Pomoz’ Bog, komšija“, dočeka ga na stepenicama trošne kuće.

„Po-po-pomoz’ Bog i tebi, rođaće“, smucano će on. Dugo nije razgovarao sa čovjekom. Zaboravi čovjek odveć lako kako je teško biti čovjek.

„Evo, žena napravila baklavu za Bajram, pa rekoh da počastim prvog komšiju. Red je takav.“

Proveo je on previše dana u samoći svoje tačke.

Nepunih 100 metara od njegovog ćoška je ćošak Hadžiavdića. Već 50 godina je tu njihovo ćoše. U Titino doba Sakib Hadžiavdić i ćaća mu, Milovan Petrović, zajedno komunjaraše u Partiji. Klinac je on tada bio, ali sjeća se k’o da je juče bilo. Milovan i Sakib sjednu ispred kuće pa do kasno po „još samo jednoj ljutoj“ udaraju, a on i Anes uzmu kola dok ovi ne gledaju pa po selu „zagasaju“ kao pravi momci.

Dobra neka vremena. “Jest’ nam i bilo dobro, je*ote, moj ti Milovane“.

„Uđi, komšo, bolan. Nemam đe pravo da te smjestim, ali mogli bismo i na podu jednu ljutu, a?“

„Komšo, ljuta se i s nogu može, nemaj brige.“

Anesa nije vidio, brat bratu, dvadeset godina. Možda ga je i vidio, ne zna više ni sam jer on već dugo ne gleda u pojave i dešavanja oko sebe. Gleda nekako kroz njih, tako mu je nešto lakše. Vid mu se zamuti i na trenutak onaj rafal zamre. Umiri se. Valjda se i njemu zamuti.

Ma sigurno ga je vidio, prve su komšije, ali čovjek se udalji odveć lako i od najbližeg.

Zna on to najbolje. Evo, deseta je godina kako mu je žena otišla sa djecom. Negdje je u Njemačkoj. Barem misli da je negdje tamo. Nije se ona za pijanca udala. Nisu njena djeca zaslužila da žive sa mrtvim ocem. Ne boli njega što je ona otišla, boli ga što zna da je ona u pravu. Ne boli njega ona ljuta dan poslije koliko ga boli što ne zna da li su mu djeca ljuta na prgavog oca.

A evo ga, sad sa Anesom tuče još samo jednu ljutu.

„Je li, komšija, ti to, majke ti, nemaš televizor“, prozbori Anes nakon što rakija pronađe utočište u kiselini želuca.

„Komšo, otkako je Tito odapeo, televizor pogledao nisam. Odnio sam ga ovim do nas. Imaju klince, a oni kakve crtane ganjaju na toj spravi, pa eto, njima će biti korisniji nego meni. Šta pričaju u dnevniku?“

„Hoće da nas zavade, brate. I bolje ti je da ga ne gledaš. Sve je to na’ka propaganda, moj ti. Žena u mene počela da gleda neku indijsku seriju. Natjerala i mene, sunce joj njeno. To pratimo sada. Samo ćuti, komšija.“

„Ti još imaš ženu, rođaće. Nemoj da se žališ. Nego, Boga ti, daj te baklave da imamo šta da zalivamo.“

Do zore su on i Anes zalivali šest baklava.

Anes je bio na strani onih drugih, on kofol na strani ovih prvih, ali ni noć ni zora ih nisu pitali čiji si. Samo su tražili da baklava i rakija postanu jedno.

Nekad oko sedam, ču Anes da ga Amela doziva s prozora. Valjalo bi poorati onaj komad zemlje prije podneva, užegnuće pa se neće dati raditi.

„Anese, brate, ajd’ se iskrademo i k’o u stara dobra vremena zagasamo selom, o’š? Poslije ćemo zajedno preorati taj komad zemlje. Lakše je udvoje, brate moj.“

Ko djetetu kad daš slatko koje ne bi smjelo, Anes skoči sa onog prljavog pada, obrisa lice umrljano baklavom i krenu roviti po džepovima.

Ključ je tu.

Krišom izađoše kroz prozor trošne kuće, dopuzaše do auta i uvališe se onako gegavi u njega. Kao pravi momci.

„Šta da pustim, Radovane?“
Ma brate, sviraj nešto narodno.

U selu sada živi pedesetak duša, svako u nekom svom svijetu. A vele da je Radovan izludio što živi u svom. „Gasanje“ sokacima i ne primjetiše, ali Anesu i Radovanu je u cik zore bilo sasvim svejedno ko ih na Zemlji gleda. Jedan im je Bog, a on ih je sigurno uočio kako uz „onu narodnu“ oživljavaju vremena dječačke sreće, bratske ljubavi i lagodnog pokajanja.

Nekad blizu podneva, vratiše se Ameli pod prozor. Rado bi ga oklagijom mlatnula, ali Bajram je pa neće da se Bogu merači. A i Anes mora onaj komad da preore, Sakiba mu njegovog. Ne pita zemlja Boga da li se praznuje ili ne, ona je kao sila – traži da bude upotrebljena.

Radovan uze ralo iz garaže i zagazi u polje.

Tetura se po onoj flori i fauni, rakija još nije napustila sistem.

Ali Anesu pomoći mora. Jer Anes je čovjek koji mu je vratio njegov ljudski lik u ciku samo jedne zore. Anes zna kako je njemu dok zuri u onu tačku satima. I on je klao jer su mu drugi rekli da tako mora. Ali Anesu Amela nije dala da za njega pedesetak duša njihovog seoca veli da je „otišao sa glavom“.

Reče mu Anes da ga je žena, po dolasku sa ratišta i onim kojekakvim proglašenjima, posjela za kuhinjski sto i očitala mu Kuran ili Bibliju života.

„Ako sam ja, Anese, mogla da po devet mjeseci nosam ovih pet mangupa i da ih hranim crnom zemljom, moraš i ti moći, bolan, da dođeš sebi, a i nama. Neću da znam šta si radio, neću da učiš moju djecu da mrze čovjeka i da nasiljem prolaze kroz život. Ja možda jesam žena sa sela, ali moja djeca seljačine neće biti. Čuješ li ti mene?! Skini tu uniformu sada i idemo praviti hranu za ova gladna usta.“

Tako mu je rekla. Žene sa sela su vazdan leglo životnih mudrosti bile. Zna to svak’.

Naći će i on svoju djecu. Ispravriće grešku. I dalje je čovjek, zna on to.

Pooraše Anes i on ono parče plodne zemlje. Rodilo je. Ne samo u poljima nego i u srcima. Komšija koji se gledaše godinama, a ne vidješe jedan drugom lik.

Obliveni znojem, sjedoše ispred kuće. Anesa im donese domaći sok od zove.

Radovan se nasmija. Dođe vrijeme da se čovjek otrijezni. Od alkohola, od života, od one tačke.

Evo, prošlo je već nekoliko sati kako ne čuje zvuk. Onaj njegov zvuk. Čovjek je on, zna on to sada. I nalet dobrog kreće da mu zuji moždanim vijugama.

Popraviće ovu trošnu kuću, naći će svoju djecu, vratiće ih ocu. Rat je prošao, prava borba tek sada počinje. Boriće se neustrašivo, k’o i ćaća mu. Postaće on opet otac, muž i čovjek seljak. Pomoćiće mu Anes, zna on to. Lakše je u dvoje grebati po životu i praviti kuću postojanja.

K’o u stara dobra vremena.

Autorka: Jelena Bjelaković

Fotografija: tumblr.com