Osećanja koja krijemo

Često skrivamo lice od bliskih ljudi. Pognemo glavu, potiremo bol, a spolja se pravimo kao da nam se ništa ne dešava. Delujemo dobro, i nista nas ne tišti, ali u dubini duše je zapravo prava istina.  Mi je krijemo, jer ne želimo da drugi  vide našu tugu,  i ranjivost. Ne delimo to sa njima, ne bacamo sivi veo preko njih, dragih, svojih… Samo ćutimo, a otrov bukti u nama, ta emocija puna raznih boja koja se menja kao kameleon. Tamna je i gorka, ali  mi ne možemo da pobegnemo od nje, ona se samo taloži, a mi krivci je trpimo. Da li je to ispravno? Ne reći ništa u trenucima tihe patnje ili pak reći i makar je malo odagnati? Možemo izustiti mrvicu reči čisto da smaknemo mali teret koji nas muči i verujem da ćemo disati bolje.

Uostalom, mi smo samo ljudi, sačinjeni smo od krvi i mesa i svakog dana prevazilazimo uobičajene stvari, jurimo za životom, borimo se sa njim, živimo ga…

Ne trebamo se skrivati iza ogledala. To je kompletna slika nas samih, mi vidimo sebe u celini, kako spolja, tako i iznutra.

ogledalo

Susret sa samim sobom, je najteži, ali prevazićićemo ga, ako verujemo u celo biće svoje. Stalno ponavljanje dobrih reči u sebi nas jača i pomaže da spolja sagledamo stvari drugačije. Nakon toga, prizor naših emocija deluje lepše, tu se briše duga, a dolazi vedrina.

I ruke su mirne, pored tela, nisu nervozne, ne žele biti na licu, ne žele ga ostaviti u senci…

Oči su jedine koje svetle, a od njih ništa ne možeš sakriti.  Priroda nas samih se odražava u očima, sve što prećutimo ili ne iskažemo,oči nam kazuju. One  sve govore…

Kada ćutimo, oči pričaju umesto nas, ne možemo da ih skrivamo,a pravi čitači emocija će to prepoznati… Oni će  videti čitavu priču u njima, odsjaj, tugu, žal…

Ruke mogu skriti lik, ali ne mogu oči pritajiti  ljudsku prirodu. Naši mili nam možda ništa neće reći, ali će primetiti. Taj jedan pogled rećiće sve.

Autorka: Jovana Radulović

Fotografije:

Nema komentara

Ostavi komentar