03 mar ODLAZIM

Dosadio mi je ovaj usrani grad. Ova provincija. Ovi pasivni ljudi.
I sistem koji je opasno zakazao.

Pakujem kofer i odlazim. Ne treba mi mnogo stvari, par knjiga da mi dušu zagriju i okrijepe i flaša vode da me podsjeti kako sve teče i mijenja se i da danas nikako ne mogu biti ona ista od juče.

Otići ću daleko. Što dalje odavde. Tamo gdje ljudi nisu sivi i gdje život udišu punim plućima. Gdje ne jure za novcem, nego za snovima. Gdje ne podmeću nogu, nego pružaju ruku. Gdje poklanjaju osmijeh, a ne podsmijeh. Gdje ne samo da umiju, nego i razumiju.

Strah me je. Plašim se budućnosti ka kojoj jurimo. Vidim voz kako iskače iz šina i djecu koja se raduju tuđoj nesreći. Svojoj nesreći. Nesvjesna, prazna i tupa. Gluva za sve. Pusta. Ne pružaju ruke suncu, nego ga gaze nogama. Vrte se u kolu i izbezumljeno se smiju, a očne duplje im zjape prazne.

I boli me što sam nemoćna i što nikad neće obuhvatiti svijet mojim očima.
I što to očigledno u ovom usranom gradu ne smeta nikome osim, možda, još nekolicini njih poput mene.

I zato pakujem kofer i odlazim. Ovaj svijet je truo, pokvario se.
I ako već mora propasti, ja ne moram to da gledam.

Odlazim. Daleko… što dalje odavde…

„Bilo gdje, samo negdje izvan ovoga svijeta.“

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: pinterst.com