18 nov Odjeci u provaliji

Strah i samo strah bio je svuda oko mene. Jednostavno se uvukao u svaku poru moga tijela, u svaki ćošak trošne stare gotovo ruševne kuće. Na svakom koraku osjećao sam njegovo prisustvo, njegov nadolazeći dah, što se kao kuga širio posvuda. Niko nije primjećivao unezvjereni pogled uplašenog dječaka što je svojim krupnim, uplakanim očima nijemo posmatrao sve što se zbivalo. Imao sam samo sedam godina. Malo da bi shvatio šta je to život. I još manje da bih na krhkim leđima nosio sve izazove i patnje što mi je život nudio.
I uistinu, život mi nije ponudio ništa dobro, tek ću kroz životni vremeplov osjetiti svu gorčinu življenja ili bolje reći patnje. Moju su mamu odvezli u bolnicu. To sam čuo od svijeta koji je našu kuću u tim danima pohodio kao nekakvo hodočašće. Na moju žalost nisam uspio ni da je dotaknem pri odlasku. Jednostavno se izmigoljila i nestala iz mog vidokruga. Dugo sam čučao u ćošku sobice sa malim prozorom kroz koji su tog proljećnog dana probijale tople sunčeve zrake. Tiho sam jecao i rukama prekrivao malena usta u pokušaju da prigušim te nadolazeće valove tuge. Osjetio sam tople zrake na potiljku glave. Samo nekoliko dana prije, tople ruke moje mame zadnji put su me milovale po kosi. Kao da sam predosjetio da je to bilo posljednje što sam doživio od rođene majke. Pa, ipak sam se potajno nadao da će doći dan kada ću opet u srcu osjetiti tu sreću i zadovoljstvo. Niko me nije primjećivao ni tada, a ni danima poslije. Otac je radio u preduzeću. Bilo nas je šestero djece i svi su bili stariji od mene. Kao da se u tom sveopštem kolopletu svako o sebi zabavio. Dobijao sam samo ostatke hrane koju su mi tek onako gurali u usta ili bacali pred noge kao psetu. Danima sam plakao i čini mi se da sam sve suze svijeta isplakao, ali tugu nisam mogao potisnuti u drugi plan. Nekoliko mjeseci poslije, u našu kuću ušla je odjednom suhonjava, visoka žena sa maramom na glavi. Rekoše da nam je to druga mama, ili bolje rečeno, maćeha. Moji pokušaji da saznam šta se dogodilo našoj mami bili su više nego uzaludni. „Još nije ozdravila, prebacili su je u neki drugi grad, možda će doći idući mjesec“ i tako unedogled – bile su priče koje sam uglavnom slušao. A, moji drugari su mi govorili kako je moja mama umrla i da je više nikada neću vidjeti. „Ako je umrla valjda su je trebali ukopati ovdje u našem selu“ – govorio sam i tako sebi stvarao nestvarnu sliku istovremeno produžavajući nadu koja je uvijek bila tu prisutna. Jednom sam sa svojim drugarima išao da vidim tek iskopan mezar za nekog čovjeka, koji je preselio na Ahiret. I tako, dok smo stajali iznad jame, osjetio sam golemi strah da sam se skoro onesvijestio. Krv mi se ledila u žilama od pomisli da će tu nekoga zakopati. Nikada poslije niko nije uspio da me nagovori da odem do mezarja. Slika otvorene jame i njena mračna unutrašnjost proganjala me godinama. Svaku noć bi lijegao u krevet sa mišlju o tom strašnom mjestu, silno se boreći da tu sliku izbrišem iz sjećanja. Prolazili su dani, mjeseci i godine. Životno breme sve me više pritiskalo, moja krhka dječja leđa bivala su sve slabija. Radio sam sve teške poslove, čuvao ovce i ostalu stoku, donosio drva kući na nejakim plećima. Niko nije imao milosti prema meni. Osim malo hrane, redovno sam dobijao batine za koje niko nije smio znati. Za igru nisam imao vremena, za učenje pogotovo. Dani su se vukli jedan za drugim kao ranjena srna što spas od pasa i lovaca traži u gustini planinske šume i bistrog potoka. Moji su tragovi poput srninih krvavi i upečatljivi. Dokaz tome su žuljevi na oteklim rukama i pukotine na porama što ilustruju moj život. U svakoj pori urezani su dani mukotrpnog iscrpljujućeg rada. Koliko puta sam u učaju poželio da umornu glavu stavim u krilo svoje mame. Samo ona je znala dodirom ruke ublažiti svu bol i patnju, koja se nagomilala kao vulkanska lava što se odveć izlila iz vulkana neizdrživosti. Nebrojeno puta sam suzama natopio jastuk u pokušaju da utonem u san. Dešavalo se i to da u blaženom ozračju osjetim tople ruke moje mame. I kao da sam se ogledao u njenim kao nebo plavim očima istovremeno pokušavajući skriti svoju tugu. Tražio sam u tom pogledu nešto što bi me umirilo, ohrabrilo i dalo mi nadu za bolje sutra. I svaki put bih se probudio zureći u plafon sobe koja je ličila na neki muzejski kutak. Sve je odisalo starinama. Sa stropa je visila paučina, u uglu gore stajala je sehara sa davno pospremljenim draguljima, meni nepoznatim. Trebalo je ponovo zakoračiti u novi dan, svjestan da su snovi za mene bili samo pusta želja neostvarenog stremljenja. Treba nastaviti dalje, ma kako bilo, jer život nekada ima i ljepšu stranu.
Prošle su godine, mama nikada nije došla. Za mene je još bilo rano da mi kažu istinu. No, ja sam istinu već odavno naslutio, čeka se samo povoljan trenutak da mi se to saopšti. Između mene i maćehe od prvog dana, od trenutka njenog ulaska u našu kuću, bila je samo bezdan. Provalija kojoj se dubina ne nazire. U nju su pohranjeni svi moji uzdasi, sve moje suze i sva moja stradanja. Ne postoji most na svijetu koji može da spoji dva kraja ovog bezdana. Svi dani, mjeseci i godine kao da su skočili dolje u ponor. I još odzvanjaju krici, jauci i stenjanja. Sav moj život u toj zajednici se urušio i sunovratio u ponor. I kao da izlaza nema jer sve na jednom mjestu je isprepleteno i u sveopštem lavirintu kraj se ne nazire. Obećao sam sebi da ću iskočiti ma kako teško bilo. Trasiraću sebi novi životni put i neću se zaustavljati. Pretpostavljam da ću još dugo slušati glasove što su izmiješani duboko u provaliji dok se budem mučno i uporno izvlačio. Moja će maćeha očajnički pokušavati prigušiti sve što se da prigušiti. Ali, ovoga puta to joj neće poći za rukom. Kada odem, a otići ću, neka u svojoj oholosti sluša odjeke vlastite nadobudnosti. To je provalija koju je napunila gorčinom, suzama, bolom, jecajima i dječijom nevinošću.
Stojim nad mezarom svoje majke, tople mi suze klize niz umorno lice. Sve što mogu je da dignem ruke i proučim Fatihu za moju mamu – „Bože, oprosti joj“.
Gradsko mezarje je puno. Trebalo je jedanaest godina da saznam pravu istinu.

Autorka: Mirela Bašić

Fotografija: tumblr.com