26 jun NJOJ

Prošle su dvije godine od njenog odlaska. Otišla je brzo, iznenada i bez pozdrava. Kažem otišla, jer i dalje želim vjerovati da je sada na nekom boljem mjestu.

Vijest o njenoj smrti nije me toliko pogodila. Došla je kao neka vrsta olakšanja, jer sam u tom trenutku znala da se ne pati više, da su joj muke konačno okončane. Na sahrani nisam plakala. Ne ide to kod mene tako, ja ne mogu plakati kad treba, kad situacija tako nalaže. I mom mozgu treba malo više vremena da procesuira podatke kada je u stanju šoka, da shvati šta se zaista dogodilo. A i inače sam jedna od onih koji smrt doživljavaju kao nešto sasvim prirodno, kao sastavni dio života, ono neizbježno što nas čeka sve. Uvijek sam smatrala smiješnima ljude koji na sahranama plaču. Kao da se nadmeću čija bol je jača, čiji gubitak je veći. Bol je privatna stvar i ne treba je iznositi u javnost. Nekad sam negdje pročitala da takvi zapravo ne oplakuju pokojnika, nego sebe. Ja tog dana nisam oplakivala nijednu od nas.

Ali zato plačem danas.

Plačem, jer mi nedostaje. Jer nije tu, da me vidi sretnu i nasmijanu. Znam koliko bi se radovala i koliko bi joj drago bilo da ga upozna, da nam dođe u goste i popije kafu sa nama.
Kada bi me pitala onim značajnim pogledom: „Ima li šta, a?“, uvijek bih joj odgovarala:
„Ne brini, tetka, kada nešto bude, ti ćeš biti prva koja će znati.“
A sada je to nešto tu, a nje nema da joj kažem, da podijelimo sreću.
Plačem, jer mi nedostaju njen osmijeh i ona iskra nestašnosti i razigranosti u njenim očima. Uprkos svim nedaćama, uvijek je uspijevala sačuvati dijete u sebi i biti radosna bez razloga.
Plačem, jer mi nedostaje ona sa torbom punom knjiga na vratima za vrijeme Božića. I jer me te knjige sada gledaju sa polica i opominju. Sakupljala ih je iz dana u dan i uvijek je govorila kako jedva čeka da ode u penziju da bi mogla da čita, jer od posla nije imala vremena. Plačem, jer posao i knjige i dalje su tu. Nje nema. Odnijelo je vrijeme koje nije imala.

Ali, i dalje je prisutna. Tu je. Lebdi na oblaku parfema koji mi je imala običaj poklanjati za rođendan. Smiješi se i čita neku od onih knjiga sa police. Vjerujem da je našla svoje mjesto među zvijezdama, gdje i pripada, i da je sretna. Konačno oslobođena okova života i bezbrižna.

I zato kažem otišla. Napustila ovaj svijet zauvijek, ali ne i naša srca.

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografija: favim.com