Nikada nisi pisao o meni

Htela sam da verujem da pišeš o meni. Ponekad makar. Kad te rastuži sitna kiša u sumrak, kad ostaneš sam i upališ sveće sa mirisom narandžine kore. Kad ne znaš ni sam o kome bi drugom pisao.

Kao dete što pod krevetom traži zaturenu igračku, zavlačila sam se među redove, tražeći zaturene aluzije na sopstvene reči, pokrete, poglede. Hvatala sam se za detalje što nalikuju na stvarnost, za sitnice koje primećuju samo oni koji čitaju sa željom da ih nađu. Tragala sam, uporno, za svojim prstima među tvojim tačkama i zapetama, za našim pričama o besmislu utopljenim u neki izmišljeni smisao.

I ne znam ni kada sam rešila da shvatim. Nikada nisi pisao o meni. A pisao si… O onima koje si slučajno na ulici sretao, i više nikad video nisi. O onima što ti nisu značile više od malo kišnih kapi na umornom licu. O onima što su za tobom krišom čeznule, i nosile te u očima, ispod trepavica, da niko ne vidi. Možda i o onima koje si, nekada davno, voleo.

A ja sam, vidiš, pisala samo o tebi. O tebi kakvom te znam i na kakvog nalećem iza ćoškova, u hodnicima, pod nadstrešnicama. O tebi kakvom te nikada nisam upoznala, kakvom te u nesanici domaštavam. O tebi izuvijanom, na delove rastavljenom, ponovo sastavljenom u reči i preduge rečenice, u melanholične stihove, u likove čudne i samo meni bliske.

A ja sam, eto, pisala o tebi, jer ni o kome drugom nisam umela da pišem.

Možda je vreme da naučim.

Autorka: Emma

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.