Nekad da bi duša bila mirna mora da prođe kroz zemljotres

Vasilis je znao, šta god da se desi i gde god da se nađe – on će uvek imati u sebi tu vanvremensku snagu da pomera galaksije – čak i onda kad niko to od njega ne traži.

Kada se probudio bilo mu je potrebno nekoliko trenutaka da shvati gde se nalazi. Ovako počinju filmovi, pomislio je, glavni junak se budi u nečijem krevetu, nesvestan toga ko je.

U stvari – jedino tad svestan ko je zapravo. Posle, kad krenu da vaskrsavaju događaji iz prethodnog dana, kad prepozna lampu na noćnom stočiću ili vrata sobe – tad je već kasno. Tad je već onaj drugi, odrastao, koji ima porodicu, posao, propisanu terapiju u zdravstvenom kartonu.

Zvuk klompi niz hodnik VMA podsetio ga je na jedan davni junski dan, kad je Ciganka papučama grebala asfalt, osvrnula se da pretrči preko pešačkog, pogledala ga značajno i bacila papirnu maramicu na ulicu. Danima su mu se u glavi rojile takve – naizgled nebitne slike. Sve ono što je mislio da njegov mozak nikad nije ni zabeležio, zapamtio. Kao, na primer, način na koji kasirka u lokalnom supermarketu broji kusur i vraća mu novac na fiskalnom računu. Ili onaj zvuk senzora u autu kad se parkira u rikvec ili ne veže pojas.

– Kakve su ovo gluposti? – pitao se.

Bilo je onih noći – u pauzama od bolova – kada se Vasilisu činilo da je išetao iz nečijeg romana. Lepo, iskoračio pravo na plantažu narandži u Grčkoj, direktno na izmišljenu antičku zemlju i bio sve samo ne izmišljen čovek. Ta paralelna realnost hranila je njegovu dušu. Negde je neko zapisao da nekad da bi duša bila mirna mora da prođe kroz zemljotres. Njemu je delovalo kao da se uvek sve oko njega treslo – da je tražio da se nešto spolja desi, pa da njemu unutra bude dobro.

Ponekad – znao je – sva su rešenja u njemu. Ali je dopuštao da vreme teče kao da ga on sam stvara samo da bi ga prosipao u vetar.

Sada, vreme je dobilo novu mernu jedinicu, pa umesto da gleda u kalendar i razmišlja o decenijama i godinama, on je računao sate, trenutke koje vrede i onda ih množio – pa su se pretvarali u stoleća.

Vasilis je znao, šta god da se desi i gde god da se nađe – on će uvek imati u sebi tu vanvremensku snagu da pomera galaksije – čak i onda kad niko to od njega ne traži. Zbog te neuništive moći, negde ispod duševnog zemljotresa osećao se kao Atlas. Nosio je na plećima čitav svet. I sve je bilo njegovo. Tako je naučio – da je svako njegovo noćno putovanje put do sebe, direktna putanja do suštine.

Pa je udahnuo duboko i zakoračio u dan.

Spreman da se bori – i ozdravi.

Na kraju krajeva, čovek nema drugog izbora, zar ne?

Piše: Srbijanka Stanković

4 Komentara
  • Olja
    Objavljeno 09:47h, 29 juna Odgovori

    Niko ne mora da nam trazi snagu za pomeranje sveta ili nas samih. To je licni odabir 🙂

  • Ana Miljkovic
    Objavljeno 09:24h, 01 jula Odgovori

    Zaista nema izbora. Cak i kad mislimo da je nama samima dosta, borimo se zbog bliznjih.

  • Olivera
    Objavljeno 09:57h, 15 septembra Odgovori

    Draga Srbijanka, ukoliko ovaj kometar budete citali, moram reci da odavno nisam naisla na ovakav talenat.

  • Aska
    Objavljeno 19:13h, 26 novembra Odgovori

    Draga Olivera, veliko Vam hvala na ovom komentaru.

Ostavi komentar