Neću više da budem pisac!

Neću više da budem pisac. Odustajem!

Pisci su gord, uobražen svet. Traže u svemu nešto što drugi ne vide, i zbog toga misle da su važni.

Meni nije potrebno da budem važna, meni je dovoljno da budem ja.

A u stvari te važne pisce malo ko čita, a i ko čita, uglavnom ne razume. Naročito je zanimljivo da oni dežurni čitaoci koji pročitaju traže još. Čitaoci inače uvek hoće još: još jedan nastavak, još jednu knjigu. Da nikad ne prestaneš da pišeš. Da uvek imaš novu priču u rukavu, i da je izvučeš kao kakvog zeca iz šešira mašte.

Ja nisam takav pisac. Moj zec često miruje. Ne umem i ne mogu uvek da ga prizovem kada se to od mene traži. I onda da ga u nedogled vučem za uši dok mi ne da sledeću ideju.

Ja tako ne zamišljam pisanje, pa zato dajem otkaz na mesto odgovornog pisca.

Ipak, deluje lakše reći da nećeš da budeš pisac, nego što je zapravo izvodljivo da zaustaviš misli kada krenu, same od sebe, nepozvane, da se odmotavaju kao klupko, u nedogled.

Svaki put mislim da će danas biti dan kada ću prestati da pišem. Dođem kući, sednem za svoj radni sto i gledam kroz otvoren prozor, odupirući se nagonu da podignem olovku. Često mi prolazi kroz glavu: to je to, sve sam rekla. Sve sam ispričala što je moglo da se ispriča u napisanim pričama. Deluje mi kao da sam istrošila sve te zamišljene zečeve.

A ipak, nešto mi uvek odvuče pažnju od te konačne odluke. Po završetku ispisivanja poslednjih redova svake priče, nastupi poražavajući osećaj da nikada više ništa neću moći da tako pretočim u reči.

Misao je varljiva. Za čas nestane, ali se i za čas opet javi.

Oklevam kada završavam priču, jer znam da ću naredni put kada sednem za svoj pisaći sto i zagledam se kroz prozor, opet da se borim sa sobom: pisati ponovo ili ne?

Da li će naredna priča biti bolja od prethodne, da li će magični zec uspeti da završi posao? Ili ću u svom pokušaju da postanem odgovoran pisac biti osujećena.

Teško je ostaviti ono što voliš da radiš i kada nemaš razloga. A još teže ako imaš.

Jer, nije lako biti pisac. Ali pre svega, nije lako biti zadovoljan pisac.

Pronaći način da skupiš misli i da ih preslikaš na papir, tako da budu uredno složene i da na onoga koji čita ostave unapred zamišljeni utisak je ozbiljan posao. Razočarati čitaoce, to je poslednje što pisac želi.

I zato neću da budem pisac. Ni važan, ni zadovoljan, ni onaj koji će da razočara. Niti bilo kakav.

Uprkos tome što mi je glava uvek puna tih ne-pisati-više misli, uvek se nekako dogodi da opet završim sa olovkom u ruci, nad papirom ili kompjuterom, kucajući i zanemarujući taj glas koji govori da je vreme da prestanem.

Nekad pokušam da ga zavaram. Uzmem olovku, pa je vrtim između prstiju, premeštam iz jedne u drugu ruku, polako i sigurno, kao da ne nameravam da više nikad ništa ne napišem, već da služi samo da se igram s njom. Onda ona nekako uvek završi u mojoj desnoj ruci, i namesti se u položaj za pisanje, kao da je nisam ja sama navodila da se tako postavi.

Jer uvek ima neka neispričana priča, nešto neočekivano što pokrene izdajničke misli a one potom hitaju i ne mogu da se zaustave dok ne dođu do kraja.

A do kraja misli jedino może da se stigne pisanjem.

Svi ti detalji koji se neprimetno uvuku u svest i oživljavaju u neočekivanim trenucima prosto se pojave, kao zec iz šešira i odjednom su tu, materijalizovani i nezaobilazni. Ne preostaje ništa drugo osim da ih zapišem i tako ih se oslobodim.

A onda, dok pobedonosno gledam u svoje sveže napisano delo, očekujem da će se takav trenutak ipak opet ponoviti. Da se želja za pražnjenjem svesti, oslobađanjem od zečijih demona koji ne daju mira pre nego što budu zapisani, ostvareni, neće ugasiti. Da nije kraj.

Nisam nameravala ni ovu priču da napišem, ali eto, taj titraj koji kao da me vodi, nevidljiva nit koja drži olovku umesto mene, nadvladala je moju volju.

Pomislim da konačno ja imam kontrolu, a onda se niotkuda, uvek pojavi zec. Na najneverovatnijim mestima, izviruje, polako i sigurno; prvo se naslućuju uši, pa glavica i potom šapice u kasu, odbijaju se od dna šešira i zahtevaju da obratiš pažnju.

Svaki pisac to zna.

I zato ni neću da budem pisac.

Hoću da budem zec.

Autorka: Milica Popović

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.