Mnoga lica Hamberta Hamberta

Hambert Hambert je glavni lik i pripovjedač u Nabokovljevom romanu Lolita. On je 38-godišnji profesor književnosti koji dolazi iz Evrope u Ameriku i postaje opsjednut 12-godišnjom djevojčicom po imenu Dolores Hejz, ili kako on voli da je zove – Lolita. S obzirom na to da je on taj koji nam pripovijeda priču, mi sve vidimo njegovim očima, pa i samu Lolitu. U svom pripovijedanju on prvenstveno nastoji da opravda svoje misli i postupke i, zahvaljujući ogromnoj retoričkoj moći i ubjedljivosti, to mu polazi za rukom.

Ovaj članak se prvenstveno bavi likom Hamberta Hamberta i poredi njegov prikaz u knjizi sa prikazima na filmskom platnu. Naravno, ne možemo govoriti o liku Hamberta Hamberta a da ne pomenemo i lik same Lolite, kako u knjizi tako i na filmskom platnu. U članku se navode i razlike između dvije filmske verzije: Kjubrikove Lolite iz 1962. i Lajnove Lolite iz 1997. godine. Podijeljen je na 4 dijela. U prvom dijelu govori se o samom romanu i nekim od glavnih likova. Drugi dio nam govori o Hambertovom prvom pojavljivanju na filmskom platnu i kako i zbog čega je film bio toliko drugačiji od romana kada je sam Nabokov napisao scenario za njega. Treći dio posvećen je Lajnovoj verziji iz 1997. godine, a četvrti i posljednji dio govori o samom problemu prilagođavanja ovakvih i sličnih romana filmskim scenarijima.

Nabokovljeva Lolita

Lolita je prvi put objavljena 1955. godine u Francuskoj jer je u to vrijeme nijedan američki izdavač nije želio ni pipnuti zbog njene kontroverzne teme. Nabokovljev je treći roman napisan na engleskom jeziku i ujedno i njegov najpoznatiji roman. Nacrt za ovaj roman možemo pronaći u posljednjem romanu koji je Nabokov napisao na ruskom jeziku naziva Volšebnik. To je novela o sredovječnom muškarcu koji je opsjednut dvanaestogodišnjom djevojčicom, kao i Lolita, ali postoje neke razlike u likovima i zapletu. Volšebnik nije objavljen za Nabokovljeva života, nego ga je nakon njegove smrti preveo njegov sin Dmitri i objavljen je tek 1986. godine.

lolita-blacksheep.rs

Mnogo godina prije nego što su sve američke izdavačke kuće odbile da objave Lolitu, i sam Nabokov je razmišljao da je uništi i vjerovatno bi i spalio prvobitna poglavlja da ga nije zaustavila njegova žena Vera i navela da razmisli. Kao što je i objasnio kasnije u predgovoru američkom izdanju romana, zaustavila ga je pomisao da će ga duh uništene knjige progoniti do kraja života.

Lolita počinje predgovorom o pronađenom rukopisu pod nazivom Lolita ili Ispovijed udovca bijele rase. Džon Rej, zatvorski psihijatar, priča nam o tome i mi saznajemo da je H.H. završio u zatvoru gdje je i umro nekoliko dana prije suđenja i da je Lolita umrla na porođaju. Odlučio je da objavi ovu priču kako bi pokazao svijetu kakvih sve čudovišta ima i da upozori „nas sve – roditelje, socijalne radnike, pedagoge“ da „budemo još budniji i pronicaviji u odgajanju zdravijeg naraštaja u jednom pouzdanijem svijetu.“ Nabokov se ovdje očigledno ruga moralistima i ideji da svaka priča mora da ima neku moralnu pouku.

Psihijatar ne brani Hamberta Hamberta – smatra ga zanimljivim slučajem u psihijatrijskim krugovima i naziva ga „sjajnim primjerom moralne nakaze“. Kaže da on „nije normalan“, da „nije džentlmen“, ali ipak priznaje „kako čarobno njegove gusle bude u nama nježnu samilost prema Loliti i ne daju nam da ostavimo tu knjigu, iako nam se njen autor gadi!“ Već na samom početku biva nam jasno da se pred nama nalazi složen lik i još složenija priča, jer nam je pripovijeda upravo sam Hambert Hambert.

Hambert Hambert je jedan od mnogih Nabokovljevih nepouzdanih pripovjedača. Kao i umjetnik, on ima priču koju mora da nam ispriča i piše je u formi priznanja tražeći oproštaj. Ali ne piše on tu priču samo za porotu – piše je i za samog sebe, jer se prvenstveno mora oprati od krivnje u vlastitim očima. Priča oslikava njegov vid stvarnosti – percepciju stvarnosti viđenu očima mentalno poremećene osobe, tako da je publici teško da se identifikuje sa njim. Ali Hambert posjeduje veliku retoričku moć što ga čini veoma uvjerljivim kada piše o pojedinim događajima i publika se lako da zavarati i navesti da na događaje gleda njegovim očima a da to i ne primijeti.

On je stranac u tuđini i pati kako od superiornosti tako i od inferiornosti. Kao evropski akademik, osjeća se superiorno u odnosu na svoje američke kolege, ali i inferiorno jer ga privlače djevojčice. Ova njegova neobična sklonost objašnjena je negdje na samom početku romana, kada nam priča o djevojčici po imenu Anabel Li u koju je bio zaljubljen kada su bili djeca i koja je umrla prije nego što su uspjeli konzumirati svoju ljubav. Otada ga privlače isključivo djevojčice njenih godina. Nije slučajno ni da se djevojčica zove Anabel Li – postoji intertekstualna veza sa pjesmom Anabel Li od Edgara Alana Poa. Obje djevojčice su voljene od strane dječaka i obje umiru veoma mlade. Kao profesor književnosti, Hambert Hambert je dobro upoznat sa Poom i njegovim životom i stvaralaštvom i pominjući ime Anabel Li želio je da bude viđen kao neko ko je pretrpio ogromnu patnju kako bi naveo publiku da saosjeća sa njim.

Iako je nesiguran, nervozan i nepouzdan na toliko mnogo načina, on ima cilj i lukavo teži ka njemu. Odlučan je u namjeri da zavara i uvjeri i porotu i čitaoca u svoju priču. Štaviše, kako bi olakšao patnju, odlučan je da zavara čak i samog sebe. Zato nam i priča o malim „nimfama“, djevojčicama-zavodnicama između devet i četrnaest godina kod kojih postoji nešto demonsko. Nastoji da prikaže Lolitu u tom svjetlu i baci sijenku krivnje na nju. I mora mu se priznati da je poprilično uspješan u tome, kao i u ubjeđivanju publike u ljubav koju osjeća prema Loliti. Za njega je Kler Kvilti čudovište, zvijer koju treba ubiti, a nije svjestan da je ono što je on uradio Loliti mnogo gore. Njegov osjećaj krivnje je ono što treba ubiti, a ne Kvilti. Ali Hambert nam se pravda govoreći da je, za razliku od Kviltija, on volio Lolitu. Gledamo ga kako predstavljajući Kviltija kao svog zlog dvojnika izvodi još jedan trik i udaljava se od strašnog zločina.

Dalje, ide mu u prilog i činjenica da je Lolita nijema. O svim događajima čujemo iz Hambertovih usta. Ne postoji ni jedan jedini događaj koji nam opisuje Lolita i mi ne znamo ništa o njenim mislima i osjećanjima. Mi čak ne znamo ni kakva je ona, jer je upoznajemo putem veoma nepouzdanog posrednika. Sve što znamo je da plače svake noći. Za Hamberta je ona „plod njegove mašte“, „biće bez volje i svijesti, pa čak i bez vlastita života“. On bi radije da ne zna šta ona misli nego da zna da misli ono što on ne želi da ona misli.

Istina, Hambert Hambert je ućutkao Lolitu, ali se postavlja pitanje šta su ozbiljni kritičari i čitaoci uradili povodom toga? Izgleda da su ponovili njegov zločin odbivši da je gledaju kao stvarnu osobu unutar romana. I dvije filmske verzije o kojima ćemo govoriti su učinile isto.

Nabokov je tvrdio da je stvarnost relativan pojam, da nije objektivna nego subjektivna tvorevina, i da je zbog toga uvijek treba pisati pod znacima navoda. Lolita i njena dva filmska prikaza su možda najbolji dokaz za to.

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografija: obviousmag.org

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.