Mnoga lica Hamberta Hamberta – III dio

Lajnova Lolita (1997)

Za razliku od Kjubrikove bizarne komedije, u Lajnovoj melodrami gotovo da i nema humora. Film počinje scenom u kojoj vidimo Hamberta kako se vozi kroz prostrane američke seoske predjele. Vidimo njegove krvave ruke na volanu i pištolj na sjedištu pored. Vidimo shrvanu i rastresenu osobu kojoj kao da se upravo cijeli svijet srušio – osobu koju je stvarnost odalamila po njušci i koja je na rubu suza. Lajnov scenarista, Stiven Šif, mnogo je slobodnije koristio Nabokovljeve rečenice iz romana, tako da nam Hambert odmah na početku govori svojim tihim, nostalgičnim i sanjivim glasom:

„Ujutro je bila Lo, naprosto Lo, sto četrdeset osam centimetara visoka s jednom čarapom na nozi. U hlačama je bila Lola. U školi je bila Doli. U formularima je bila Dolores. Ali je u mom zagrljaju uvijek bila Lolita. Svjetlo mog života, oganj mojih prepona. Grijeh moj, duša moja. Lo. Li. Ta.“ (Lolita, 00:02:23)

Nakon toga, oko kamere nas vodi u Kan u 1921. godinu kada je Hambert Hambert sreo Lolitinu prethodnicu – Anabel Li, što je još jedna sličnost sa romanom. Sve ovo, između ostalog, kao i gotovo doslovno praćenje toka radnje romana, navelo je publiku da povjeruje kako je Lajnova verzija autentičniji prikaz romana, što nije u potpunosti istina.

Istina, Hambertova neobična sklonost ka djevojčicama ovdje je objašnjena za razliku od Kjubrikove verzije. Štaviše, objašnjenje je čak i prošireno kako bi se opravdali Hambertovi kasniji postupci: „Šta god da se dogodi dječaku onog ljeta kada ima 14 godina može da ga obilježi za cijeli život.“ (Lolita, 00:03:14)

„Šok zbog njene smrti zaledio je nešto u meni. Dijete koje sam volio nestalo je. Ali nastavio sam je tražiti i mnogo godina nakon što sam napustio svoje djetinjstvo. Vidite, otrov je bio u rani i rana nije zacjeljivala.“ (Lolita, 00:05:10)

Kao što vidimo, Lajn je predstavio Hamberta Hamberta kao tragičnog junaka od samog početka i mi ga vidimo kao takvog tokom cijelog filma. Za razliku od Kjubrika i njegovog fokusa na aferi između Hamberta i Šarlote, Lajn se fokusirao isključivo na odnos između Hamberta i Lolite, što je slučaj i u romanu. Ono što ga čini tragičnim junakom jeste činjenica da je svjestan svoje opsesije i da zna koliko je to pogrešno, ali ne može da se odupre i da se ne prepusti svojim nagonima i željama. A i kako bi kad je Lolita predstavljena kao prava mala nimfica oko koje sve pršti od seksualnosti. Mi vidimo Hamberta kao bespomoćnog, neizlječivo zaljubljenog čovjeka u pogrešnu „ženu“ koji jednostavno ne zna šta da radi ni kako da se nosi sa tim, i on je taj koji biva zaveden u „Začaranim lovcima“.

Naravno, Lajn je, kao i Kjubrik, izostavio dio u kojem Hambert drogira Lolitu noć prije, kao i scene u kojima je Hambert inicijator seksualnih radnji. Lolita „zavodi“ njega u „Začaranim lovcima“ pokazujući mu šta su ona i Čarli radili u kampu, a Hambert glumi nevinašce. Nakon noći provedene u hotelu, vidimo ih ponovo na putu, samo što nam Lolita sada ne izgleda toliko razigrana. Nastojeći da se izbori sa krivnjom, Hambert nam se obraća i kaže:

„Milostive gospođe porotnice, ja joj čak nisam bio ni prvi ljubavnik.“ (Lolita, 00:55:42)

Ali, posmatrajući je pobliže, postaje mu neugodno i uviđa da nešto nije u redu, da nije bio u pravu, da Čarli ipak nije bio njen prvi, nego on:

„Bilo mi je sve neugodnije. To je bio sasvim osebujan osjećaj – tjeskobna, mrska sputanost, baš kao da sjedim s malim duhom nekoga koga sam upravo ubio.“ (Lolita, 00:56:36)

Ali ubrzo poslije toga Lolita je opet razigrana, neprestano zadirkuje Hamberta i tjera po svom. Jasno joj je da sada osim njega nema nikoga te stoga nastoji da izvuče najbolje iz cijele situacije, dok Hambert vjeruje da je u samom raju:

„Uprkos našim svađama, uprkos svoj toj galami i njenim grimasama, i opasnosti i beznadežnosti cijele situacije, uprkos svemu tome, ja sam bio u raju – u raju čije je nebo gorilo kao pakleni oganj, ali ipak raju.“ (Lolita, 01:05:13)

U nastojanju da očuva taj svoj „raj“ Hambert osjeća neprestan poriv da bježi, da ide od mjesta do mjesta, da se kreće, jer je svjestan da to neće potrajati, da ne može potrajati. S druge strane, Lolita koristi moć koju ima nad njim kako bi dobila ono što želi i to do te mjere da nam Hambert djeluje potpuno bespomoćno i da počinjemo da ga sažaljevamo na neki način. Postoji jedna scena u kojoj se Hambert vraća iz prodavnice i zatiče Lolitu kako sjedi na krevetu razmazanog ruža na usnama i prljavih stopala. Zaključuje da je izlazila van i da je bila sa nekim – sa drugim muškarcem. Obučena samo u njegovu bijelu košulju, Lolita ustaje, uzima kesu sa bananama koje je Hambert donio iz prodavnice, naslanja se na zid i zavodljivo se smješka Hambertu. Očajan, on je baca na krevet i siluje je, neprestano postavljajući pitanje: „Reci mi ko je! Ko je? Ko je? Reci mi!“ Ali Lolita ubrzo počinje da uživa u samom činu, a Hambert počinje da plače i dalje moleći za odgovor: „Molim te, reci mi…“ (Lolita, 1:40:36)

Još jedno odstupanje od romana možemo naći u posljednjem susretu Lolite i Hamberta, kada je Hambert moli za oproštaj, a ona ga oslovljava sa „tata“ (Lolita, 01:59:55), čega uopšte nema u romanu.

lolita-blacksheep.rs

Za razliku od Kjubrikove verzije, Kviltijeva prisutnost ovdje samo je nagoviještena i on ostaje u sjeni sve do posljednje scene u kojoj ga Hambert brutalno ubija. Scena više-manje odgovara onoj iz romana i to je možda jedina scena u filmu koja sadrži tragikomične elemente.

Kao i roman, film se završava scenom u kojoj vidimo Hamberta kako stoji na brežuljku, posmatra grad koji se prostire ispod i dijeli svoje posljednje misli sa nama:

„Sve što sam čuo bila je melodija glasova djece koja su se igrala, ništa osim toga. I znao sam da sva beznadna strahota nije u tome što Lolita nije sa mnom, nego što u tom zboru nema njena glasa.“ (Lolita, 02:11:38)

Zaključak

Kao što smo već rekli, Lajnova verzija ima zaista mnogo sličnosti sa romanom, ali ni Kjubrikov ni Lajnov Hambert nisu vjerodostojni prikazi Hamberta Hamberta iz romana. Zašto je to tako? Pa, kao što smo već naveli, Kjubrik je imao problema sa cenzurom u to vrijeme tako da su sve scene sa bilo kakvim aluzijama na seks morale biti izbačene. Što se tiče Lajnove verzije, on je želio da se Hambert Hambert svidi publici, pa ga je stoga predstavio kao izuzetno tragičnog junaka od samog početka filma. Kjubrik je izostavio tragične elemente, a Lajn one komične. Naravno, ne možemo govoriti o Hambertu a da ne pomenemo i Lolitu, a oba filmska prikaza njenog lika su pogrešna. Iako postoji vidljiva razlika u njihovom izgledu, gotovo da i nema razlike u njihovom ponašanju. I Kjubrikova i Lajnova Lolita upravljaju Hambertom i obje to čine koristeći svoju ženstvenost/seksualnost.

Istina, nije teško pogriješiti prilikom adaptacije romana kao što je Lolita.Postoji izreka u Holivudu da se od osrednje knjige može napraviti odličan film, a od odlične knjige jedino loš film. Problem kod Lolite je u samoj formi romana – formi ispovijesti koja se sastoji od sjećanja, misli i unutrašnjih monologa jednog nepouzdanog pripovjedača koji je zaljubljen u muzikalnost jezika. Sve su to elementi koji su uobičajeni za jedno književno djelo. Drugi problem predstavlja „stvarnost“. Lako je zaboraviti da mi vidimo Lolitu, kao i sve događaje, sa Hambertove tačke gledišta – mi sve vidimo onako kako on želi da to vidimo. To je njegova „stvarnost“, ne Lolitina, niti neka druga (objektivna) stvarnost, kako bismo možda mogli pomisliti. Ne postoji sveznajući pripovjedač, samo onaj izrazito nepouzdani. A kada imamo nepouzdanog pripovjedača, teško je napisati pouzdan scenario.

Nabokov je bio veoma prepreden pisac – pravi majstor manipulisanja publikom i koristeći riječi kao što režiser koristi svjetla, zavjese, kameru i uglove, stvorio je jedno pravo umjetničko djelo u kom se u potpunosti može uživati samo ukoliko ga čitate, ali ne i gledate.

 

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografija: ri.pinger.pl

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.