Ljubav ko iz pjesme

Gledam te, ti u plavome pružaš utočište raznim morskim pticama. Donosiš im mir, nemir, sjaj. Puštaš ih da odu do prvog svetionika i vrate se ponovo. U tom širokom vidiku posmatraju naizgled hrabriji i ljepši svijet. Misleći da će imati snage za još milion letova u jednom pravcu. Jutros si negdje u pet i trideset dočekao jata odbjeglih ptica, pružio im toplinu doma. Ljubio si ih kao dijete koje svijet vidi očima srca. Bilo je prijatno, nježno i trajno…  Neki ludi Čeh od jutros mi pokušava reći da plaža više nije “privatna“ i da se mogu slobodno poslužiti suncobranima. Sunce ko i čovjek, željno da grije i pruža milinu. Samo ponekad pretjera, dosadi nam i onda ga psujemo, najstrašnije.

Nježno mi miluješ stopala, toplinom svojih valova i pružaš sigurnost. Osjetim da mogu unaprijed zagrliti svijet, zamisliti milion želja dok prolaze avioni u pravcu Zemunika.  Zbunjena sam, poput djeteta kojeg je majka ostavila prvi dan u vrtiću. Osjetim da prvi put učim hodati, tu u daljinama, gdje su već svi spakovali kofere i otišli u realnost. Dok ispisujem posvete u knjigama, razmišljam da možda nisam dostojna nekih krila. Krila uz koje sam dobila pravo na prvi let, iz čijeg zagrljaja sam gradila planine i stvarala vlastito utočište. Pomislim da nikad nisam ni htjela otići iz tog utočišta, ali se krila troše od svakodnevnog leta.  Moram ih zaštititi od nekih tamnih ptica. Jutros su opet galebovi stražarili vodom, sigurni, veliki i vrijedni svojih krila. Noge su mi već duboko uronjene u oštri pijesak. Osjetim miris planina što grli slične meni.  Zamišljala sam da ne postoji ljepši vidik, nježan, pažljiv u isti mah toliko pitom svačijim očima od onoga u našoj glavi. Nema tona kojeg se plašim. Bojim se da ću jednom zaćutati. Svaki put kad osjetim hladnoću, čujem glas, iako pokušavam da zatvorim uši zbog hladnoće i nemira. Nekad mi se čini da sam satkana od nemira, da živim s njima, spavam, dišem i trajem. Strah me da će se jednom otkotrljati ta lopta što mi pritska srce i neće postojati ništa što će me povremeno sjetiti šta znači živjeti.

Želim da ti se vratim, zauvijek!

Da te grlim svojom toplinom, mazim nježnošću i umivam hrabrošću.

Osjetim da pripadam negdje, gdje agava raste snažno i bez osjećaja straha. Tamo gdje su smokve odavno zrele u našem dvorištu.  Sigurno neću razmišljati o zlu, talogu ljudi koji ne ostavljaju baš nikakav trag. Onima što su se uvukli u sve pore društva, pa gmižu ko crvi.

Meni ostaje ljubav! Čista, nježna, ista kao iz neke pjesme. Što se sakrila na nekom napuštenom otoku, u zagrljajima Velebita, plavog neba i sunca. Znam, kad me sve živo zaboli i srce mi se smrzne, ostaću tu…

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.