21 okt Kosovka devojka u Kosovskoj 16
Uranila Kosovka devojka, uranila rano u nedelju, zasukala bijele rukave – slagala bih kada bih rekla da je išlo na plejeru, mada su rukavi svakako bili zasukani. I rukavi i pantalone. Izbušiše me sa svih strana ko švajcarski sir – krv, injekcije, i to sve u tu nesrećnu levu nogu, zbog čega razvih tik sličan staračkom hramanju. Ni Kosovka, ni devojka, izgleda.
I mada nije bilo šanse da bih na tu nogu ustajala ujutru, sve se tih par meseci od povratka u Kruševac odvijalo po staroj dobroj izreci o levoj nozi. Mirišući na penicilin i alkohol, po sada već ustaljenoj relaciji dispanzer – dijagnostički (u neku ruku moje Kosovo Polje, što zbog sestara koje su svojim oružjem jurišale krvnički ko janičari, što zbog psovki i urlika koji su u bujicama pljuštali po šalteru čekaonice ko na neprijateljski obruč) dohramah tako i u poslednji mesec ove godine…
Poslednji uopšte ako se ovako nastavi – hukćem u sebi i stiskam dugme na plejeru – možda Stonsi nadglasaju ovu iznenadnu malodušnost. I can’t get no satisfaction… Možda ne. I možda me samo dugme deli od Paint it black, zbog čega skidam slušalice i hrabro odlučujem da započnem razgovor sa kakvim primerkom ove naše kruševačke momčadi.
Posmatram grupicu pred sobom za analizu krvi. Izlaze mučenici iz nje ko iz višegodišnjeg rata. Nose onu ruku pred sobom i stiskaju parče vate ko što su creva njihovi kosovski preci. Hukću ovi malokrvni, bledoliki potomci, a u meni raste neki kosovski inat. Druga su vremena, nesrećni junaci – gledam ih i prestajem da hramljem na onu nogu – ova Kosovka devojka ne nosi krčag vode u torbi, nosi lažljive ruske romane i snove u kojima neki drugi, izmišljeni, potežu sablje i pištolje, a ne čašice sa mokraćom.
Izvini, je l’ mogu preko reda, samo da pitam nešto – jedan od ratnika, zadivljujuće, fingira simptome slabe bešike. Ko da ja ne znam za čašicu koju sestra negde čuva kao ratni plen.
Mo – žeš, ro – đa – če – uspevam da iskašljem negde između dve vrtoglavice. Neka ti je pravo. Nisi ti ni stvoren za čekanje u redu, zar ne? I u Troju su prvo poslali konja da ne prave gužvu. Samo da se ne onesvestim ovde pred tobom ili da ti, ne daj bože, padnem na tu ruku koju držiš ko barjak.
Bledunjavi barjaktar me i ne čuje. Odavno je klisnuo u novi stih iza vrata. Opkoračenje – rekli bi ovi moji sa faksa. No sada, kada to samo ja izgovaram, bez njih oko sebe, ostatak društva iz reda navodi na pomisao da sam promašila i red i odeljenje. Znam, psihijatrija je na trećem – uzvraćam smešak i stiskam dugme na plejeru…
Autorka: Sandra Maksimović
Fotografije: favim.com
S
Objavljeno 10:54h, 21 oktobra„I u Troju su prvo poslali konja da ne prave gužvu. “ 😀
He he 😉 Da l’ je moglo bolje da bude? 😉 Svaka čast!
Swemirce
Objavljeno 23:37h, 28 oktobraSvaka cast.Super si . :-*