05 mar Kako podijeliti srce?!

Nakon dugih i teških zima, konačno vidim vedro nebo. Sunce što se tako vješto mazi sa beskrajnim prostranstvima iznad naše glave. Tamo se desio ozbiljan poredak, neko je odlučio da mijenja raspored oblaka i na taj način ih sve pošalje na jedan prinudni godišnji odmor. Ispod mog prozora osjeti se miris svježih kifli i peciva, čuje se cvrkut nježnih i hrabrih ptica. Juče je ponovo komšijski pas čuvao kuću. Komšija često govori da to i nije njegov pas, već je sam „prišao“ kući. Pas kao i svaki pas, vjeran i marljiv pa svu tu ljubav gleda da podijeli s nekim. On ne osjeti da ga neko ne voli, jer mu i ne treba mnogo ljubavi. Dovoljno je samo da se skupi kraj tvoje patike i tako spava satima. Sve miriše na cvijeće i proljeće, ljeto što treba doći. Vidim talase u nečijim očima i sve ono što čekam. Nešto me stiska i tišti, dok su mi u glavi svi ti galebovi na obali mora. Priznajem, uz te mudre i daleke ptice, sve je lakše.

Ljetos je neki mladi bračni par učio svoju kćerku da sve što ima podijeli. Nije lijepo da sve uzme sebi. Osjetio se napor u tim malim očima i bespomoćnim rukama, koje su tako hrabro bježale od one ljudske prirode. Upravo ta priroda nas čini na trenutke sebičnima i nemamo snage da prevaziđemo neke trenutke. Ipak postoji nešto što te ubjedi da nije u redu razmišljati o sebi i da je dobro da ponekad zagrliš nekoga i pružiš mu smiraj. Što i nije tako loše, sve do onoga trenutka kada izgubiš sebe.  Djevojčica sa ostrva je pokupila svoje kante i lopatice u pijesku i krenula prema moru. Ako nestane  i krene prema dubokoj vodi, više nikad neće osjetiti ljepotu koju pruža pučina, u slučaju da se zadrži na kopnu neće moći pronaći sve te beskrajno plave nijasne. Možda je i bolje da ostane ono neizrečeno, nešto što ne umiješ da reprodukuješ u riječi. Ponekad da izbjegneš tu prazninu što ostaje poslije njih. Sav svoj život učiš da nešto podijeliš i onda kada naučiš sve ono što je važno i bitno, dođe do one prave sudbinske deobe.

Ljudi dijele imovinu, zatvaraju sve prozore i na vrata postavljaju rešetke da se ograde od drugih ljudi. Dijele novac i sve ono što u nekom trenutku smatraju važnim. Darove koji više nisu zajednički, već moji i tvoji. Djecu i sate provođenja vremena sa tom istom djecom. Auta, vikendice, uspomene i sve što ostane nakon nedjeljnog ručka. Konstruktivne ideje, mišljenja, ono što je bolje ili gore za oboje. Papire u sudu, zajedničkog advokata na mog i tvog advokata. Sve to kad podijele, ostane još samo ono najvažnije. Kako podijeliti srce, od koga nije ostalo ništa?! Neko je jednom rekao da ponekad mora pasti noć, da bi došao novi dan. Čini se da je i to neka vrsta diobe, ma koliko bila teška i neshvaćena. Ljudi kao i galebovi, uporni da iskažu sve ono što im se ne sviđa, ponekad prgavi i daleki. Prkose neveri i suncu jednako, dok traže svoj novi pravac za let.

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com