25 sep Kako je ponos ubio još jednu ljubav

Koliko ljubavi ubije ponos? Previše.

I dok zurimo oboje u telefone, pišemo i brišemo poruke, skrećemo misli… prolazi nam život. I proći će. Sulude igre ponosa ubiju ljubav. Vremenom se navikneš na prazno mjesto u krevetu. Navikneš da ne sipaš kafu u dvije šolje. Popuniš prazno mjesto u ormaru praznim kutijama, novinama, knjigama koje su donijeli Jehovini svjedoci. Noć obično provedemo, ti u nekom baru u društvu prijatelja, sa pogledima upućenim nekoj koketi za šankom… a ja u društvu pet, deset, milion prijateljica, koje uvijek iskreno okrutno govore kako si me već zaboravio. Na kraju noći vraćamo se u poluprazne krevete, misleći kako je ono drugo već zaboravilo i nastavilo sa životom. Ustajemo negdje pred zoru iz kreveta. Izlazimo na balkon. Vraćamo se prljavoj staroj navici i sjećanjima koliko smo puta prestajali pušiti. Tako dočekamo i rađanje novog dana. Zajedno a miljama udaljeni jedno od drugog.

Iz dana u dan prate nas stare navike, sjećanja. Pa poželiš da posječeš sva stabla u parku jer te i ona podsjećaju na nas. Poželiš da demoliraš kafiće, platiš plastičnu operaciju prodavaču novina na ulici jer i u njemu vidimo nas. Ali se nadaš da će vrijeme srediti sve. Savjeti drugih kažu da je vrijeme da kreneš dalje i upoznaš nekoga. I izlazimo. Doktori, režiseri, studenti, manekenke, medicinske sestre, stjuardese… hiljadu i jedna popijena kafa, piće, slani suhi poljupci… Ti ćeš možda neku i dovesti u krevet jer su ti rekli da se tako najlakše zaboravlja. Ja ću ipak kupiti mačku, biljku, napisati priču, potrošiti ušteđevinu na čipku i štikle. I nastavićemo praveći se da nas nikada nije ni bilo. Baciti u smeće sve fotografije, suvenire sa putovanja, zaljubiti se u nekog drugog ali i dalje, s vremena na vrijeme, pogledati u telefon i, negdje sakrivenu i od sebe, poruku koja priča o ljubavi koju je ubio ponos. Na tren će ti zastati srce kada na ulici ugledaš djevojku crvenkasto-smeđe kose u kišnom mantilu i štiklama, kao i meni kada kroz staklo kafića ugledam nekoga sličnog tebi kako se smije u društvu žene koja ne liči na mene.

Možda nakon par godina priznamo sebi kako je ponos ubio i našu ljubav. Možda konačno priznamo kraj. Krenemo stvarno dalje od sjećanja i nas… I obrišemo skrivenu poruku, broj i sjećanja… I predamo kukavički pobjedu ponosu.

Autorka: Luna H.

Fotografija: tumblr.com