KADA SE DO UŠIJU ZALJUBIŠ U MALAGU (PRVI DEO)

Teško je setiti se detinjstva i najikrenije ljubavi. Bez brige i straha. Čiste, samo zato što je ljubav. Onda odrasteš i sasvim slučajno ti se to ponovo desi. Crvenim, ali priznajem. Kod mene je u pitanju jedan grad, ne toliko atraktivan ni popularan. Prosečan, ali sa pričom koja obara s nogu i šarmom kome je teško odoleti. Ljubav na drugi pogled, onaj odmah posle suvog korita reke Gvadalmedine i zaprepašćenja. Posle pustoši, oaza. Malaga, ona koja te u potpunosti osvaja i budi dete u tebi…

Prvi put nisam osećala prazninu u srcu kada sam napuštala Barselonu. Znala sam da idem na jug Španije, gde je osmeh zaštitni znak stanovništva, gde su reči nepresušne i gde se budiš uz flamenko. Obala sunca (Costa del sol) kao što joj i samo ime govori ima preko 320 sunčanih dana u godini. Nas je dočekala kiša. Pogledam u osobu do sebe i znam zašto. Sujeverje me pita kad ću početi da verujem u njega?! Što se Mačkonje i kiše tiče, verujem. Da živi u Malagi, La Rosaleda bi se danas nalazila na obali nabujale reke, a navijači sedeli na keju i ispijali pivo pred utakmicu.

Pauza pred Malagu, motel usred pustoši. Stare vitrine, “old school” stolovi, “vintage” šoljice za kafu, konobari u belim košuljama. Jutro koje miriše na more, suva ispucala zemlja, bilbord u obliku bika koji ponosno stoji na brdašcu. Andaluzija. Ogledalo Španije. Café con leche najdivnijeg ukusa. Moja lepa Španija…

Sećam se da smo, kao mali, sedeli ispred “Apisa” i maštali o letovanju u Španiji, jer su neke komšije otišle na Majorku. Jedva smo imali za kiflu i ponekad jogurt, ali smo maštali… Jednog dana… Nije zabranjeno krstariti kroz snove! Sećam se i srednjoškolskih dana, kada sam vatreno navijala za “crvenu furiju” u svim sportovima, osim kad igra protiv “plavih” (kako su se tada zvali naši reprezentativci). Raul, Kanjizares, Navaro i Rafael Paskval bili su oni zbog kojih se sa društvom sedelo ispred tv-a i gromoglasno navijalo. Onda je došao i fakultet, apsolventska. Finansijske mogućnosti za realizaciju iste nisu postojale. Barselona, o kojoj sam toliko slušala i obilazila je u mislima, ostala je daleko. Čak je i na plastičnoj flaši-kasici, koja je stojala na stolu sobe broj 8 doma “Vera Blagojević I”, pisalo “fond za Barselonu”. Verovala sam u Španiju i eto me, peti put u zemlji koja zauzima 85% Pirinejskoj poluostrva. Zaključavam sećanja i vraćam se svom uzbuđenju pred Malagu.

Dovukli smo kofere do hostela, ušuškanog u sporednoj ulici, skrivenoj iza glavnog trga Plaza de la Constitucion. “Check-in” je tek posle 14h, a mi se okupljamo kako bismo išli u prvu grupnu šetnju Malagom. Sunce je počelo da “prži”. Čaršavi iznad ulice Larios, pešačke zone poput našeg “Kneza”, upravo služe kao zaštita od jakog sunca. Prolazimo ispod njih i dolazimo do daha, pre nego što izađemo na katedralu. “Jednoruka” (La Manquita), jedan od najboljih primera religijske umetnosti, kombinacija različitih stilova, nastala je na mestu nekadašnje džamije kako bi simbolizovala pobedu hrišćana nad muslimanima u ovom delu Španije. Nadimak joj je dodeljen zbog nedovršenog drugog tornja, jer je novac za njegovu izgradnju preusmeren za ratove u Americi. Obasjana suncem, grandiozna, dominira centrom Malage.

Ispred nje, Plaza del Obispo, prepun ljudi koji su izmilili na doručak sa prvim zracima sunca. Već se čuje muzika. Ovi ljudi žive za nju i žive sa njom. Bailando! Quiero bailar contigo, Malaga! Već je počela da mi se uvlači pod kožu. Leptiriće prosto osetiš! Samo su se razleteli, izlaskom na rimski amfiteatar. Istorija isplivava iz I veka, kada je na čelu najmoćnijeg carstva na svetu bio i njegov osnivač, Oktavijan Avgust. Pozorište se nalazi u podnožju brda Gibralfaro na kome je smeštena Alkazaba, utvrđenje iz mavarskog perioda. Kaldrmisana staza vodi ka vrhu. Na osnovu mape, shvatila sam da je to put do vidikovca, onog sa svih razglednica i gugl-fotografija. Izmoreni od puta, nismo ni pomišljali da se popnemo.

Produžili smo do trga Merced, mesta na kome je rođen najpopularniji slikar XX veka, Pablo Pikaso (jednostavno skraćeno od njegovog punog imena od 23 reči). Sa prvom rečju koju je izgovorio, naslutila se njegova profesija. “Piz” od “lápiz” ili olovka. Rođen je genije, koji je svojom prepoznatljivom umetnošću očarao svet… Ipak, pored njegovog neverovatnog talenta, prva asocijacija na Pikasa je “playboy”. Posetili smo rodnu kuću ovog zavodnika i saznali mnogo o njegovim ljubavima. Neću praviti žute stranice od svog teksta, pa ću čuvati Pablovu “javnu tajnu”.

Zamirisala mi je slanina. Mmm, english breakfast… Seli smo bez razmišljanja. Dva tipična engleska doručka u Španiji. Pa dobro, nešto mi se ipak više sviđa na Ostrvu. Popila sam ceđenu narandžu kako bih povratila potrebnu energiju za nastavak putešestvija po Malagi. Ali, pre svega, tuš!

Sunce zalazi negde oko 21:30. Smatrali smo da imamo dovoljno vremena da uhvatimo zalazak sa vidikovca Gibralfara. Nismo ni naslutili koliko je staza duga i strma u pojedinim delovima. Sumrak nas je uhvatio na pola puta. Onda je Malaga zasijala! Luka, arena, park, centar. Kao Monte Karlo… Temperatura se nije spuštala. Mokri, bez daha, stigli smo do kraja staze. Pogled vredan svake kapljice znoja prolivene na putu do vrha brda. Pogled vredan svih meseci provedenih uz “trip advisor” u istraživanju najlepših lokaliteta Malage. Pogled vredan Španije!

Umor me polako stiže, noćne vožnje čine svoje… Vraćamo se u hostel. Međutim, presrela nas je dobra atmosfera ispred rimskog amfiteatra. Svirka u “El Pimpi”-ju, čuvenom restoranu koji su posećivale brojne vip ličnosti. Poslednjim atomima snage, noge počinju same da plešu. Teško je odoleti ritmu Malage. Plešite noge, jer je ovde život igra. Još niste ni svesne šta vas čeka…

Autorka: Maja Jauković

Izvor: Backpack Calling

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.