Dan kada sam dala otkaz

Moje ime nije važno. Ja sam ionako samo broj.

Radim u školi već nekih deset godina i predajem strani jezik. Zapravo, radim u tri škole, ali ne iz nekog pomodarstva i jer sam toliko dobar predavač, pa su moje usluge tražene na sve strane, nego jer nemam normu u toj jednoj. I to radim u tri potpuno različite škole, dvije srednje i jednoj osnovnoj, pa tri puta radim isti posao (čitaj papirologiju), a plaćaju me samo za jedan. Ali i to je dobro, bar su sve tri u istom gradu (ima kolega koje skupljaju normu po cijeloj Republici).

Moji dani vam se uglavnom svode na isto: pisanje godišnjih i mjesečnih planova, priprema za čas, vođenje razredne knjige, evidencije o (ne)opravdanim izostancima đaka, te pisanje jednih te istih podataka na pet, šest različitih mjesta. Kad to ne radim, sastavljam testove i kontrolne, pregledam iste i tako sve u krug. I kad niste na poslu, vi ste na poslu. Posao nikad ne prestaje. A tek kad na red dođu pismeni zadaci! Onda mi kristalno jasno bude zašto su neke kolege odlučile da se prepuste čarima alkoholizma.

Pogledah na sat. Već je podne. Ovdje smo od 9 i samo se vrtimo u krug. Sjedimo u maloj zagušljivoj prostoriji koju zovemo zbornica. Nas četrdesetak prosvjetnih radnika. Akademskih građana. Nečijih uzora. Onih koji treba da pale i nose baklje i osvjetljuju put budućim naraštajima.

Koleginica se već dobrih četrdeset i kusur minuta raspravlja sa direktorom oko neke privatne stvari koju su trebali raščistiti u četiri zida i četiri oka, a ne pred svima nama na sjednici Nastavničkog vijeća. Pojedine kolege, vidno smorene nastalom situacijom, bulje u ekrane svojih telefona i gledaju na sat, i vjerovatno se pitaju isto što i ja: ima li ovome kraja? Oni sa smislom za humor dobacuju kojekakve šale i na taj način pokušavaju razbiti tenzije koje na ovakvim okupljanjima itekako znaju da eskaliraju.

Neki od nas pamte i bolje dane, kada je zvanje podrazumijevalo i znanje, i kada su se nastavnici i profesori cijenili i uvažavali. Mislim da je takvima najteže prihvatiti novonastalu situaciju.

Od 9 sjedimo ovdje i vijećamo o stvarima o kojima se uopšte ne bi trebalo vijećati. U pitanju su dva učenika: jedan je gradonačelnikov sin, drugi je sin imućnih i uticajnih roditelja u našem gradu. Oba učenika su pala iz četiri predmeta. Za gradonačelnikovog sina su zvali čak i iz Ministarstva. Traže da im se poklone dvije prolazne ocjene kako bi bili upućeni na popravni ispit i tako upisali i četvrti razred. Šteta je da djeca gube godinu i to baš sad, kad su na korak do kraja. Šta će s njima? Sramota.

Jedni odobravaju, jer žele da se sve ovo što prije završi i da napokon idemo kući, svjesni da nećemo izaći odavde dok se ne „donese“ odluka. Drugi negoduju, i to s pravom, jer neko od njih treba da pogazi svoju riječ i da se ponizi i pred kolegama, i pred roditeljima, i pred učenicima.

Znači, na to se danas svela ova najplemenitija profesija.

Ima i onih koji su tu došli preko stranke, koji pojma nemaju ni koji predmet predaju. Znaju samo reći da rade u  školi. A šta rade, to sam Bog dragi zna. Ima i onih za koje bi primjerenija bila neka ustanova i vjerovatno bi ih tamo i poslali da oni naši ljekarski pregledi svake godine u avgustu ičemu služe.

Prelazim pogledom po cijeloj prostoriji i prizor koji vidim je poprilično žalostan. Najviše mi je žao nas koji smo davali sebe, trudili se i učili, borili i vjerovali u to bolje sutra i da ćemo jednog dana svojim primjerom mijenjati svijet.

Koga i čemu ove ljudske ljušture danas da nauče? Svi idu linijom manjeg otpora. Svi su u stranačkim šakama. Zar oni nekoga da uče o važnosti borbe i o slobodi? Zar ovakvi mali i iskompleksirani nekome uzor i inspiracija da budu?

Ne znam za vas, ali ja sam se umorila. Ja sam se potrošila. Ja nemam više šta da dam. U nastojanju da stignem na sve strane, da svima izađem u susret, da nikoga ne iznevjerim, iznevjerila sam jedinu osobu koju nikako nisam smjela iznevjeriti – iznevjerila sam sebe. A zbog čega? Zbog određene cifre na računu na kraju svakog mjeseca? Jer za ovaj posao već odavno ne postoji nijedna druga nagrada.

Dosta je! Čujete li me?! Kažem: Dosta je! Ne zanimaju me nikakvi podaci, statistike, ni nikakva papirologija; ni to ko je čiji sin, kćerka, ni ko kojoj stranci pripada! Čujete li me? Apsolutno me ne zanima!

Sve to je sasvim nebitno. Zamagljene su vam oči, pa ne vidite suštinu. A ja zaista nemam više vremena da se bavim takvim stvarima.

Jedna za drugom, misli su se rojile u glavi i stvarale uzbunu. Pogledah ponovo na sat i vidjeh da je prošao još jedan čas. Još jedan nepovratno izgubljen i protraćen čas. Žamor nije prestajao, ni onaj oko mene, ni onaj u meni. Uzela sam svesku i olovku sa stola, stavila ih u torbu, polako ustala i mirno izašla ne uputivši nikome ni riječ.

Izašavši iz škole, duboko sam udahnula i, po prvi put, nakon toliko godina, osjetila sam miris slobode.

Autorka: Tanja Spasojević Simeunović

Fotografija: pinterest.com