28 dec CRNA OVCA NEDELJE: LAZARELA MIĆUNOVIĆ

Lazarela Mićunović je mlada pesnikinja i pisac koja nam dolazi iz Bileće, prijatnog grada na jugu Hercegovine. Učenica je trećeg razrada Gimnazije „Golub Kureš“ u Bileći i za sada se troumi da li će da nastavi putem književnosti, psihologije ili pak filozofije jer je sve tri oblasti podjednako interesuju. Ona ruši stereotipe da je za objavljivanje knjige potrebno imati „velike“ godine, jer je svoju prvu knjigu „Put ka sebi“ objavila već sa svojih 15 godina.

Nakon odlaska na promociju njene knjige u Beogradu, shvatila sam da bi ta devojčica mogla da održi predavanje svim odraslima i onima koji se tako osećaju. Onima koji su zaboravili na osmeh, koji su prestali da veruju, koji su svoje snove gurnuli negde pod tepih… generalno, svima koji su možda negde usput zalutali sa svog puta ka sebi samima.

Za početak nam reci, kako je to biti 15-ogodišnji pisac u svetu odraslih?

Prije objavljivanja mog prvjenca, predočeno mi je kako sve ima dvije strane. Kako  vrlo mlada izlazim na put do tada nepoznat i kako mi sigurno neće cvjetati ruže. Priča o lavovima koji jedva čekaju da me rastrgaju čim stanem na njihovu teritoriju. Međutim, nije bilo tako. Ti strašni lavovi o kojima sam čula priče su bili ti koji su me izveli na najveću stijenu i pokazali mi horizont. Koji su mi gledajući u ružu rekli da je naš put zapravo put ruže. Kad se iz pupoljka razvija u cvijet ona je tada najljepša. Međutim, kada vene i opada joj lišće ona je tada ništavna. Poenta je u tome  da ruža uvijek cvjeta iznova  i da se obnavlja. Ona daje i nove pupoljke. Ruža svima pruža šansu. Uz nju ćeš uvijek imati vodu ako ćeš ostati prirodan. Ako ipak izabereš da budeš u cvjećari, mnogi će uživati u tvom mirisu ili ćeš krasiti nečiji dom. Ali kratko. Samo uz prirodu se živi dugo. Na istoj ruži može biti mnogo pupoljaka i uvijek je neki ljepši od nekog. Ali su zajedno uvijek najljepši.

Kada i kako si otkrila svoj talenat za pisanje?

Kada sam uz buđenje proljeća ostala zadivljena i u nemogućnosti da uživam u prizoru samo očima, pohitala za papirom da i ja dam neki doprinos. Tako je barem nastala moja prva pjesma koju sam napisala kao petogodišnja djevojčica. Naravno, kroz odrastanje tematika moje poezije, kasnije i proze se mijenjala. Mada još uvijek smatram, da nikada neće biti dovoljno riječi i dovoljno dobrog načina da neke osjećaje pretočimo u riječi. Zato što je put do zvijezda dug, neprekidan ali nas zbog svoje blistavosti i nedostižnosti navodi da ga ne mijenjamo. Da se uvijek nadamo jer, ako ništa drugo, okupaće nas svojim sjajem.

Tvoj prvi roman „Put ka sebi“ je psihološko-filozofskog karaktera. Da li su takve teme inače u sferi tvog interesovanja i da li i nadalje od tebe možemo da očekujemo istu vrstu književnog žanra?

Jesu. Uvijek me ja zanimalo šta se krije ispod površine. Zašto mi živimo u svijetu u kome nam je više bitna uloga koju komšija ima u svojoj kući nego naša u ovom svijetu. Zašto vremenom, odrastanjem, gušimo tu želju nama?  Zašto se plašimo da se zapitamo? Zašto dozvoljavamo da budemo utopljenici, plastelin koji se prilagođava pričama i principima koje su odredili drugi?  Zašto smo sporedne uloge u našem filmu. Odgovor na ova pitanja rijetko dajemo. Ne zato što nemamo odgovore, već jer se plašimo da odgovorimo iskreno. Naravno, i kroz svoje sledeće romane, trudiću se da nastavim istim putem.

Roman sam pročitala, paslobodno mogu da kažem da su me neki delovi neodoljivo podsetili na pisanje Justejna Gordera, zbog tematike pretpostavljam. Da li imaš uzore među piscima?

Dostojevski, Koeljo, Gorder, Murakami… Pa čak su mi uzor i oni koji daruju svijetu priče bez da ih ikada obilježe svojim imenom. Bitno je darovati i primiti dar, darodavac je u tom slučaju manje važan. Svaka priča nađe put do onoga kome je potrebna. Samo treba biti iole otvoren prema svemu i svima. Jer voda uvijek pronađe pukotinu. Nekada toliko osnaži da i zidove poruši. A srušiti zid, u mnogome znači i izgraditi most.

S obzirom da u romanu dosta provlačiš motiv prijateljstva, šta je za tebe Prijatelj?

Da bih izbjegla odgovore koji su klasika i kliše na pitanje o prijatelju, ispričaću jednu priču koju sam čula od svog razrednika u osnovnoj školi, a priča je istinita što je najzanimljivije od svega. Ona je mojkonopza koji se držim da ne bih pala sa litice. Pa onda, iz nje zaključite sami šta znači biti prijatelj.  ,,Dakle, bio jedan čovjek, srednje klase, ne mnogo bogat ali izrazito uman. Imao je dva sina, a oni su bili na neku ruku, kao i svi mladi lakovjerni i u poletu. Jedne večeri, sjedeći uz ognjište i slušajući pucketanje vatre, upitao je otac sinove, „Koliko vi imate prijatelja?“Stariji sin je odgovorio, „Šta znam stari. Nemanja, Ognjen, Petar… Ma ima ih mnogo.“ Mlađi je odgovorio, „Madaj, pa cio grad. Meni su svi prijatelji. Svi bi mi pomogli uvijek. Nego, koliko ih ti imaš?“, upita mlađi sin starca žurno iščekujući odgovor i veliku brojku jer mu je otac bio čovjek smjeran i blage naravi. Voljen i sa izrazitim smislom za humor. Starac je spustio pogled i zagledao se u vatru. Nakon izvjesnog vremena odgovoro je, na čuđenje svih, „Pola.“ Kako pola prijatelja, nikome nije bilo jasno. Ali da bi ih otac uvjerio u istinitost svojih riječi, zaklao je najboljeg ovna i stavio u vreću.  Nakon toga, poslao je sinove njihovim prijateljima i rekao im, „Držite toga ovna, i ponesite ga svojim prijateljima ali recite da je u toj vreći čovjek koji je pao od vaše ruke. Ako vam prijatelji pomognu da ga sakrijete ili barem dozvole da kod njih prenoći jednu noć, darujte im ga.“ Umorni od obilaska svojih tzv. prijatelja, sinovi su došli kući sa vrećom i ovnom. Stariji sin je rekao, „Niko nije htio da se miješa u to. Rekli su mi,  batali budalo, neću da đavo i mene ponese zbog tvoje ludosti“. Sa mlađim je bila slična situacija. Niko, iz cijelog grada nije dozvolio da mrtav čovjek prenoći kod njega. I na samom kraju, starac je ustao, uzeo vreću sa ovnom i pošao kod čovjeka koga je nazvao „polu prijateljem“. Poveo je i sinove. Kada je u sitne sate zakucao na vrata sa vrećom na leđima iz koje je probijala crveno smeđa boja krvi, sinovi su sa nestrpljenjem iščekivali ishod. Na vratima se pojavio namrgođen čovjek, visok i krupan sa gustim brkovima. Starac je tiho progovorio, „Tomo, ubio sam čovjeka.“Čovjek ga je značajno pogledao pa nakon par trenutaka upitao, „Zar si morao?“ Nakon što je starac klimnuo glavom, Tomo ga je odveo u dvorište i počeo kopati rupu. Sinovi su ostali zatečeni. Zatim je starac zagrlio prijatelja i darovao mu ovna. I sve je to bilo po protokolu. Međutim, kada su se vratili kući, sinovi su upitali oca, „Zašto si rekao pola prijatelja?“ – „Zato što nikada ne možeš biti u potpunosti siguran ali možeš čvrsto vjerovati.“ – odgovorio je starac, srećan što je sinovima pokazao šta znači biti pravi prijatelj.

Nakon uspešno napisane proze sada nam spremaš svoju prvu zbirku pesama. Možeš li nam reći nešto više o tome?

Poeziju pišem mnogo duže od proze. Ali sam kao veliki  protivnik predrasuda objavila prvo  prozno djelo. Zbirka je na putu, i na veliko iznenađenje mnogih, to je zbirka ljubavne poezije. Nosi naziv „Gospodin Orlovskog srca“ i dobrim dijelom prati jedan period mog života. Naravno, svaka pjesma je priča za sebe ali one čine jednu cjelinu ili bolje rečeno ciklus. Svjesna sam da ljudi mnogo manje čitaju poeziju, ali bez obzira na statističke činjenice, sigurna sam da će i ona naći put do ljudi koji će joj posvetiti pažnju i svoje vrijeme. A vrijeme posvećeno nečemu ili nekome je najveć dar kojim možemo nekoga darivati ili biti darovani.

Gde se krije tvoja inspiracija i da li je s lakoćom pronalaziš?

Dok nisam bolje upoznala sebe, inspiracija su mi bili drugi ljudi. Sada kad se trudim da prodrem u dubinu sopstvene duše, i kada umjesto traženja svijeta u drugima otkrivam onaj u meni – inspiracije nikada ne manjka. Zašto? Zato što sam u svoj svijet stavila sve ono što je moje i što me podstiče da idem naprijed. Ljude koje mi znače, mirise koje osjećam u vazduhu. Pjesmu koju pjeva vjetar. I znate, niko od stanovnika mog svijeta mi nije rekao „Lazarela, ljepše od vjetra pjeva Ceca.“

Na promociji tvoje knjige dok si isčitavala izabrane odlomke, primetila sam nešto što mi je privuklo pažnju – osećaj sigurnosti koji sam osetila u tvom glasu, a koji obično ide uz zrelost, iskustvo i godine. Imaš li neku tajnu formulu samopouzdanja?

Treba biti iskreno sve što radimo, stvaramo ili govorimo. Kada pričam ono što osjećam, tada osjećanje dijelim sa drugima. A ono uvijek nađe put do srca. Dakle, opušteno kao neobavezan razgovor uz jutarnju kafu. Najjednostavnije stvari su uistinu i najljepše,  a kao takve, najduže ostaju urezane u sjećanje.

Šta bi poručila našim čitaocima, kako da pronađu put do sebe, ukoliko su ga izgubili?

Moraju uvidjeti razloge zbog kojih su izgubili sebe na svom putu. Da li su tome razlog drugi ljudi i njihova mišljenja.  Apsurdne pretpostavke u skladu sa mišljenjem većine.  Čovjek sam po sebi nije nezavisan, nasuprot tome on je socijalno biće. Mada, bez obzira na to koliko ljudi bili neophodni za razvoj ličnosti, oni su toliko i pogubni za istu. I koliko god se trude da se razlikuju jedni od drugih, svi imaju isti cilj. Da budu srećni. U suštini ne možemo izgubiti „put do sebe“ možemo ga samo potisnuti i zataškati hodajući tuđim stazama. Dakle, potrebno je vratiti se izvoru. Onome što nas istinski čini srećnijima i boljima. A kada bolje pogledamo, to su stvari koje nam se naizgled čine sitne. Jer draž nije u cilju nego na putu do istog.

Za kraj, u skladu sa nazivom portala, zašto si ti crna ovca?

U stadu bijelih mi je previše monotono.

Razgovarala: Sanja Petrović

Fotografije: Lazarela Mićunović