Crna ovca nedelje: Aleksandar Tešić

Uživo su se sreli skoro a u stvari su se sreli odavno, onlajn i kroz knjige. Kada je pisac izdao svoju prvu knjigu, Kosingas red zmaja spisateljica je istraživala za svoju treću, Jelena Anžujska. Iz hobija je pisala prikaze knjiga na svom sajtu i, između ostalih, opisala njegov prvenac. Kasnije joj je rekao da je to bila prva zvanična reakcija na roman. Ona to tada nije znala. On je bio vredan i pisao i pisao, izdavši čitavu triologiju koja je proistekla iz prve knjige, usledio je i jedan satirični roman (2084) a ona je pet godina radila na svom do sada najozbiljnijem romanu, Moja ljubav Nikola Tesla. On je sada za sopstvenu izdavačku kuću Strahor izdao još jedan početak triologije, Kosingas kroz oganj i vodu. Tada su se stvarno sreli. I sve je bilo kao da se znaju već sto godina. Spisateljica je Ana Atanasković a pisac Aleksandar Tešić.

Aleksandar Tešić je dugo živeo u inostranstvu pa se, vrativši se u Srbiju, oplemenio brojnim planinarenjima i putovanjima po vrletima i bogazama. Tragom planinskih koraka nastala je ideja da opisuje običaje sa naših prostora, bića i bogove iz slovenske i srpske mitologije u ni manje ni više kod nas tada slabo razvijenom žanru epska fantastika. Može se reći da je začetnik, entuzijasta, mitoljubac, prirodan tip, vredan čovek, ozbiljan pisac, iskrenogovornik, da se bori za ovo naše pritom ne vređajući tuđe, da je oživeo ceo staro-novi svet iz doba kada su stara i nova vera lomile koplja. Može se reći da je profesionalac koji zna da se igra i jedan od onih pisaca koji je već stvorio čitalačku imperiju. A takvih je ovde malo.

Spisateljica: Svoja prve literarne pokušaje većeg obima sam pisala u srednjoj školi na pisaćoj mašini, čitala ih je moja okolina, imaš li i ti takav istorijat i šta se desilo sa tim delima?

Pisac: Ja sam počeo malo ranije, sa 11-12 godina. Dugo sam pisao rukom i tek ponekad na pisaćoj mašini. Nekako mi je uvek više “ležalo” da pišem rukom, ono škljocanje mi je smetalo i usporavalo. Još uvek čuvam neke svoje romane iz tog perioda, mada su mi se oni najstariji zagubili. Pokazaću ti ih jednom prilikom.

ana-atanaskovic-blacksheep.rs

Spisateljica: Zbog svojih romana putujem u mesta gde se radnja odvija (manastir Gradac, Njujork, Rim), a i ti si se naplaninario i naputovao, kako je bilo, kako su putovanja uticala na tvoje knjige, ispričaj mi neku anegdotu?

Pisac: Planinarenjem sam se bavio 20 godina i sve to vreme nesvesno sam prikupljao građu za Kosingasa. Kada sam počeo da pišem, sve sam to pretočio u roman. Nisam morao da izmišljam mesta. Anegdota? Jednom kada smo se vraćali s Kopaonika, morali smo da zastanemo u Jošanjičkoj banji jer mi se guma na kolima ispumpala. Stao sam pred kućom gde je bilo parkirano mnogo kola. Pomislio sam: sigurno ću tu naći nekoga ko ima pumpu. Vrata od kuće su bila odškrinuta, pokucao sam ali niko se nije odazvao. Ušao sam i video punu sobu ljudi koji su svi zanemeli kada su me videli. “Dobar dan, izvinjavam se”, rekoh im, “ima li neko možda pumpu, guma mi je ispustila?” Svi su me nemo gledali, neki onako zabezeknuto, neke žene briznuše u plač –  a ja sav u čudu stojim. Pogledam iza sebe, kad ono pokojnik leži u otvorenom sanduku. Ja, baksuz, banuo na bdenje! Uf…

Spisateljica: Da li se srodiš sa likovima, koliko ima tvog iskustva u njima, primetila sam da ja to često radim, dajem im sopstvene životne doživljaje i misli?

Pisac: Mislim da je to slučaj kod većine pisaca i spisateljica, da se srode s likovima, da kroz njihova usta iznose svoja razmišljanja. Moj lik Gavrilo je prošao kuda sam ja hodio, zabeležio je moja razmišljanja o tim mestima, o ljudima koje sam sretao, o veri, sreći, ljubavi i smrti. To je daje poseban pečat takvim likovima.

Aleksandar-Tesic

Spisateljica: Trenutno je u mom životu period u kome uopšte ne mogu da pišem. Mogu da radim novinarski posao, ali da pišem roman – nikako. Kakva je situacija kod tebe?

Pisac: Meni je dan kratak, voleo bih da sad imam više vremena za pisanje, ali mi inspiracija i želja ne manjka. Doduše, razumem te. Mislim da niko ne može da piše ako ga tišti neka muka. Inspiracija je krhka i nepostojna stvar na koju sve utiče. Potreban je duševni mir i spokoj da bi ona došla do punog izražaja.

Spisateljica: Javljali su mi se čitaoci da sam im pomogla da osvetle strane života poznatih ljudi koje su malo poznavali, da sam im prenela deo svoje duše i da su kroz moje likove mnogo naučili. Šta su ti sve lepo rekli tvoji čitaoci?

Pisac: Imam slična iskustva sa svojim čitaocima, i zbog toga mi je neizmerno drago što sam mogao da im više približim neke istorijske ličnosti ili događaje o kojima su manje znali. Mnogi su mi se zahvaljivali što sam u njima probudio osećanja za koja nisu znali da imaju. Kada vam to kažu mladi ljudi, onda se morate zapitati u kakvom to svetu živimo gde su čast, poštenje, samopožrtvovanje i neke druge viteške osobine – potpuno strane ljudima.

Spisateljica: Šta misliš o druženju pisaca? Ima li tu pravih prijateljstava, ima li sujete, da li ti se dopada neki primer takvog druženja iz prošlosti? Meni je posebno zanimljiv odnos Trumana Kapotea i Harper Li.

Pisac: Koliko ljudi, toliko ćudi, pa to važi i za pisce, s tim što među nama izgleda posebno dolazi do izražaja ta sujeta. Ona postoji među nekim našim piscima, to je evidentno, ali ja sam se okružio kolegama koji nisu time opterećeni, već naprotiv, radujemo se uspesima jednih drugih. Eto, i ti si jedna od tih.

Spisateljica: Mnogo volim istoriju, a znam da si i ti njen veliki ljubitelj. Bavila sam se Dragom Mašin, Aleksandrom Obrenovićem, Jelenom Anžujskom, Urošem I, Nikolom Teslom, Katarinom Džonson. Reci mi nešto o „tvojim“ istorijskim ličnostima.

Pisac: Ja sam se bavio svim značajnijim likovima iz zlatnog perioda stare srpske države, od cara Dušana do kneza Lazara. Poseban utisak na mene je ostavio “ozloglašeni” Nikola Altomanović koji je onako mlad, u dvadesetim godinama, ostvario velike uspehe protiv starijih i iskusnijih suparnika. Svi su me oni opčinjavali na svoj način, sve su to bili veliki državnici, ljudi kakvih Srbija više nije imala, niti će imati, sa izuzetkom jednog kratkog perioda oko Prvog svetskog rata, na čelu sa kraljem Petrom I Karađorđevićem koji je oko sebe okupio velike i znamenite vojvode. Doduše, bilo pojedinaca koji su umeli da bljesnu tokom naše mračne istorije pod turskom okupacijom, ali su i brzo zgasli.

Spisateljica: Mislim da pisci mogu biti međusobna velika podrška. Šta pisci imaju da kažu jedan drugome?

Pisac: Tu su da pomogni jedni drugima savetima, predlozima i dobronamernom kritikom. Podrška je vrlo važna jer mi nismo jedni drugima suparnici, već zajedno radimo jedan divan posao u kome naši čitaoci podjednako uživaju i “hrane” se duševnom hranom koju im mi serviramo onako kako najbolje umemo. Uvek sam se trudio da pomognem kolegi ili koleginici, da im se nađem pri ruci ako im zatreba nekakva pomoć. Prepoznao sam to i kod mojih mlađih kolega, i zbog toga sam srećan.

Spisateljica: Kako pišeš? Ja pišem sporo i „teško“, u kratkim razmacima, ali sistematski ne mogu da ispišem mnogo stranica odjednom, potrebno mi je vreme.

Pisac: Kako kad. Nekad mi se desi da ceo dan pišem jedan pasus, ili pola strane jer ga glancam i doterujem do iznemoglosti, posebno ako to podrazumeva i neko istraživanje, što je često. A nekada mogu za dan da napišem i pet-šest strana, i tada sam presrećan. Sve zavisi šta pišem.

Spisateljica: Kako si?

Pisac: Bogu hvala, dobro. Malo umoran, neispavan, ali ispunjen. Kada ćemo opet na pivo?

Ana Atanasković i Aleksandar Tešić

 

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.