05 mar Čovjek iz kutijice

Ne brojim dane, jer je svaki nalik prethodnom. Ne brojim dane, nebitno je, kad je u svakom. Danas ne plačem. Danas je još gore. Imam suve suze, koje bez prestanka teku i bol bez početka i kraja u grudima. Svaki moj uzdah je zapravo njegov. Ne umijem da ga mrzim, a trebala bih. Ne umijem da se naljutim, a trebala bih. Ne umijem da ga zaboravim, a morala bih. Odbijam da mislim o njegovoj nemoći i nesposobnosti, taj dio vješto preskačem u svojoj glavi.

Nazad nemam gdje, naprijed ne želim. Želim da budem na istom mjestu, gdje me je i ostavio, jer pomislim, šta ako se ipak vrati. Sasvim slučajno i zauvijek. I tako lutam, između ničega i ništa.

Zatvorim oči i vidim nas dvoje, u jednom novom vremenu i prostoru… Vidim budućnost. Vidim čuda, jer vjerujem u njih. Vjerujem u čuda,  jer ih i sama stvaram. Činim sve moguće i nemoguće, jer znam, da kad nešto dovoljno želiš, i kad te vode čista i lepršava, poput ljetnje zore osjećanja, sve je na dohvat ruke. Ni jedno mjesto na svijetu nije dovoljno daleko, ni jedna prepreka nije dovoljno velika. Ovo čudo kome se toliko nadam, u koje toliko vjerujem i od koga toliko očekujem, ne mogu realizovati ja. I tu počinje moj kraj.

Stvaranje čuda nije polje njegovog djelovanja, to nije nešto što je imanentno njemu. On i da to želi, ne umije. Cio život živi u kutijici. U kutijici, kojoj je toliko skučeno, da se život odvija po šablonu, ljudi se drže jedni drugih po navici, i ono što je najgore, vole malo i obično. A, život nije jednosmjerna ulica, koju možeš preći po šablonu, zatvorenih očiju. Ni jedna ljubav, ako je ljubav, nije mala i obična. Ljubav čine neslućene visine i dubine, koje se teško dosežu. Ljubav je previše uzvišena, da bi se svrstala u red trivijalnosti, koje se dešavaju po šablonu.  Ljude ne vezuje puka navika, već snažna i jaka osjećanja. U tako malom prostoru nema mjesta za velike emocije, za vatromet želja, za strast, nema mjesta za izbore, i na kraju, nema mjesta ni za čuda.

I ja od takvog čovjeka, čovjeka iz kutijice očekujem čuda. Koliko sam samo smiješna. Eto, koliko je to čudo moguće. Naprosto, nije moguće. Prkosim zdravom razumu, maštajući i dalje, kako će čovjek iz kutijice postati moj, veliki čovjek. Čovjek sa kim ću hodati po zemlji, ali i dotaći nebo. Čovjek sa kim ću otvoriti vrata raja, ali i ući u pakao. Čovjek sa kojim ću živjeti život, obije strane medalje.

 Trebam čovjeka koji je hrabar, a on je kukavica. Trebam čovjeka koji je slobodan, a on je rob tuđih očekivanja. Na kraju trebam čovjeka, kome ću biti prioritet, a ne alternativa.

Autorka: Mirjana Mugoša

Fotografija: weheartit.com