03 okt Čipke i Kanada

Da, sada kada se sjetim faksa savladaju me razni osjećaji najviše vezani za prisne prijateljice kojima sam mogla povjeriti, što reče susjeda Zora krv na rukama, naravno krvi nije bilo ali su se događale razne zgode i nezgode, obilježavale nam budućnost u neslućenoj razmjeri, ili mjeri svejedno. Blesave brucošice pune života i hormona osjećale su miris muškarca – eto nitko nije napisao roman ili   snimio film s tim nazivom, za žene se svatko hvata, onako ne fizički već svakako drukčije – i rano ujutro iz busa kada su sportaši trenirali goli do pojasa na nasipu uz stadion, pa se cijela generacija prve godine navaljivala na već prenatrpanu desnu stranu da bi se po ulasku u naselje  prebacivale na lijevo jer je tu bio najbolji vidik na momka kako diže mrežastu roletnu na vratima dućana.  Kod saginjanja u prvom planu isticala se mala zategnuta guza, bus je odjekivao uzdasima i samo nas je ozbiljnost studija zadržavala da ne istrčimo van i ne napravimo mu ogroman promet  kupujući svega i svačega. No, ipak jednoga dana na nekoj starijoj godini usudim se maštarije pretvoriti u zbilju , uđoh u dućan , pa se skompam s dečkom odmah bez zadrške. Studirao je nešto elektro  informacijsko, radio u obiteljskoj firmi,  pri tome slatko izgledao i sa prednje strane. Hodali smo bar tri godine, tete počele spremati štafir… hekleraj po hekleraj, jer se to danas jako skupo prodaje a bolje da su mi kupile hekler  stao bi u istu kutiju od čizmica i poslužio boljoj svrsi. Šalim se naravo. No, veza je klapala dogovorili se mi kako trebamo otići u Kanadu zaraditi puno novaca jer su naše profesije na cijeni pa se vratiti, napraviti svoju firmu, kupiti stan i tako…bla…bla…bla…predali papire, kada ti on dođe jednoga dana, mislim prošlo šest mjeseci kako ništa ne stiže iz Kanade, ni topolin, javorov, ili već kakav list pa reče na Fejsu upoznao Kanađanku bez Kanađanina  eto zaljubio se i ona hoće udati se za njega pa joj on poslao čipke da pripremi svadbu a ako slučajno ne bude išlo platit će mi  put a bit će već oženjen pa meni viza neće biti problem. Kada ću saznati da li ide ili ne ide to mi nije rekao već se brzo pokupi sa vrata dok su mi usta bila šokirano otvorena a bosa stopala prikucana za pod hodnika. Šta već ode pita matora neće ručati, neće progovorim suho i odležim mjesec dana pokrivena preko glave. Jednoga dana bijes me natjera ustati se, picnuti , izaći , iste večeri upoznam tipa koji me zavede prepričavanjem romana nježne hot varijante sa haljinom tijelom salivenom i tako to pa još mi da preporuku za posao u nekom megamarketu istina prvo za brojanje robe po policama a kasnije me zbilja zaposle u marketingu. Taj čovjek me vratio u život starci ga zavoljeli samo tako, kad poslije tri, četiri mjeseca evo onog sa slatkom guzom i malom kutijom, kaže to je ostalo od čipki za Kanadu a Kanađanka ga otkačila pa bi on opet išao na onu našu zajedničku varijantu šta onda ako ostanemo ovdje glavno je voljeti se baci neku kukavicu, a ja samo raširim jaknu i pokažem mu se u pravoj veličini…znaš vjenčanje je za petnaest dana ali nitko tu ne govori kanadski pa mi je nezgodno zvati te. Dušo, gdje si pozove me moj dragi, zbog kojeg se ne bojim kucanja kišnih kapi po prozorima u ponoć i s kojim je svakih” petnaest minuta drugačije svjetlo”, a ljubav sve jača. Treća osoba nije bila treća sreća već samo lik dostojan prijezira.

Autorka: Sovjeta Grubešić

Fotografije: favim.com