13 jun ČEKAONICA

Sjedim na stolici u čekaonici i čekam.

Iako me boli, iako mi je loše i imam osjećaj da ću se onesvijestiti svaki čas, ja sjedim i čekam. Jer, još nije moj red. A preko reda ne može.

Možda u nekim drugim ustanovama i može, ali u Domu zdravlja ne može. Doktor nikoga ne prima preko reda. Kad bude vaš red, sestra vas lijepo prozove i vi lijepo uđete. Tako to ide. Takva je procedura, a u našoj zemlji bez procedure ništa ne može, to sam još davno shvatio.

Pa, tako i ja čekam svoj red. Iako se iz minuta u minut sve gore osjećam. I tonem u neko čudno stanje. Postajem gotovo nesvjestan ljudi oko mene. Ali čekam. Jer, još nije moj red.

Pogled mi luta čekaonicom. Vidim nejasne obrise onih koji su došli prije mene, a samim tim će prije mene i dočekati svoj red. Dolaze i novi neprestano, guraju se, stoje na vratima, zaviruju, zapitkuju, smetaju… Jedni ćute, pognute glave, kao i sam, pomireni sa bezizlaznošću situacije. Neki drugi pak galame i svađaju se sa sestrama, navodeći hiljadu razloga zašto bi baš oni trebali biti primljeni odmah. Treći, pak, pokušavaju da igraju na kartu saosjećanja i trude se da svoju tugaljivu životnu priču i istoriju bolesti utrpaju u tek nekoliko sekundi, minuta, ali čini se da je ta igra sestrama veoma dobro poznata, pa se i ne obaziru više na to. A i kome je danas do igre?

Ima i djece. Šetaju se hodnikom, idu čas na jednu, čas na drugu stranu, i svojim znatiželjnim pogledom ispituju sve oko sebe, velikodušno dijeleći osmijehe. Čak i na ovakvom mjestu, u ovakvoj situaciji. Poneko im i uzvrati, pa se kao malo postide, okrenu glavu na drugu stranu ili odjure u majčin zagrljaj.

„Kako bi sad lijepo bilo odjuriti u nečiji zagrljaj”, pomislih.

Ali, ovdje nema nikog mog. Nema čak ni nikog poznatog. Sam sam. Čekaonica je puna, a ja sam sam.

Zapravo, svi mi ovdje smo sami, prepušteni sebi i svojim brigama i mislima. Svako od nas čeka svoj red. I šta god radili i koliko god se trudili, preko reda ne može. Jednostavno ne može.

Možemo samo birati da li ćemo mirno sjediti, nervozno hodati ili cupkati u mjestu, ali čekati se mora.

I ide se samo onda kad vas p(r)ozovu, kad kucne vaš čas, kad dođe red na vas.

Ovdje se ljudi smjenjuju kao na pokretnoj traci. Istina, nešto usporenoj. Jedni odlaze, drugi dolaze, ali čekaonica je uvijek puna i što je više posmatram, sve mi više na sam život liči…

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: weheartvintage.co