Bosna

Rogobatna i tamna u svakoj namjeri da bude dio nas. Vuče se, veže lancima, donosi nemir i stvara neku čudnu težinu na vlastitim prsima. Opet mi je pod kostima duboko urezala hladnoću i strah. Ponovo u njoj učim hodati, stvarati i živjeti. Toliko sam dugo  dio nje i imam utisak da ne znam ništa o njoj. Živim kroz sve te ulice, dok mi je glava duboko zaronjena u nekim plavim daljinama. Tu sam kao u nekoj drami bez završnog čina, dovoljno teškoj da mi se nasloni na leđa i tako traje. Vraća mi uvijek iznova novo proljeće iako znam da takve zime ne mogu izliječiti niti dva proljeća.

Osjetim da ju ne mogu zaboraviti, sve dok znam koliko mi je mira i nemira donijela. Danas se nebo zaplavilo, baš kao more pred kišu. Čini se da će kiša, onako sitna i neprimjetna spremna da napravi još jednu veliku baladu. Krećem se niz znane puteve iz kojih vidim svoj lik samo kao nešto prolazno. Opet sam sanjala kako mi se stopala nježno maze sa tim toplim daljinama. Jutros mi je opet zamirisao vazduh pod Velebitom, kao da već dugo sluti dolazak. Proljeće je, miriše mi odavno po vodi i smokvama. Moje oči su već odavno tamo gdje toplije. Osjetim kako kroz tmurno nebo u aprilu vidim beskraj plavih nijansi iz kojih tražim suštinu.  Opet sam nosila sve te tulipane pod rukom i trčala naprijed. U glavi mi se vratila ona stara misao da za svaki korak, moraš da napraviš dva unazad i pri tome budeš strpljiv. Tu se rađa prvo sunce sakriveno na uglovima nekih prozora i zarobljeno u očima djeteta. U toj zemlji sam prvi put ugledala oči svoje majke. Tamo sam prvi put osjetila toplinu njenih ruku. Istih onih što sve češće brane, spašavaju i grle sav svijet. Zbog njenih očiju se zaustavljaju ratovi i vedre nebesa. Ponekad razmišljam o tome, da nikad neću biti dovoljno snažna da volim kao ona. Nesebično, potrebno drugima i ljekovito dok sluša melodiju riječi. Znam da ću otići, zato što tako moram i zbog prirode koja traži nova lutanja. Ne znam kako ću bez nje koja me naučila da volim ovu zemlju uz svu nesavršenost koju nosi u sebi.

Znam da će mi nedostajati, baš zbog toga što već sad osjetim nedostajanje. Majka što me naučila da svako proljeće donosi novo ljeto. U njenim očima su se rađali svi oni sunčevi zraci dok su ruke donosile melem. Slušam prve kapi kiše što su se rasule po mojim obrazima, znam da će ostati tu da me brani kad izgubim suštinu. Nije mi žao Bosne, žao mi majke jer su mi pune oči nje. Nježne, dobre i posebne u svakoj svojoj namjeri da me bodri. Ponovo slušam zvuk večernje melodije, po nebu su se prosule boje, vjetar me nosi pod prvu palmu. Sve je mirno, tiho i tako blizu…

Autorka: Ivana Lakić

Fotografija: weheartit.com