Bježi, Luna, bježi

Istok i Zapad se dodiruju grubim dodirima. Glas Laure Welsh guši arapski jezik sa susjednog balkona i dječiju igru i vrisku na turskom jeziku. Istok i Zapad nikako da se zavole. Dodirnu se i odgurnu. A ja sam na granici – guraju me i jedan i drugi. Pada noć. Obukla sam bijelu haljinu, i bosa, preko pustinje i sela idem do Crnog mora. Kara Deniz. I zaronim duboko. Susrećem meduze, čude se otkud ja tu. Spustim stopala i puštam da korali i biseri prospu se po meni. Ali i dalje osjetim toplinu Antepa. Otkud ja ovdje? I šta radim ovdje? Onda se dižem na površinu da pozdravim mehtap i umijem lice Lunom. Moja bosa stopala dodiruju divlju zemlju Azije. Maktub. Sve je maktub. Uzaludna pitanja otkud ja ovdje.

Kada zavlada noć, putujem. Putujem selima, koja u strahu žive svoj Istok. Susrećem starce koji nikada nisu vidjeli nekoga sa mojom bojom očiju. Susrećem žene koje su sakrile svoje lice nikabom i dodiruju moju kožu i nerazumljivim jezikom govore jedna drugoj o meni. Kažu da moje oči nisu mavi. Nisu kao more ili jesu kao Kara Deniz u noći. Sretni su oni koji mogu da putuju kad padne noć. Ja putujem bosa čak do Crnog mora. Putujem samo da odem daleko od tebe i da tamo sretnem tebe. Bježim od tebe – tebi u susret. I volimo se u dubinama koje nazvaše kara, jer su tamne, tamnije od noći. A kada izronimo na površinu, otplivam do obale, i bježim, bježim od tebe, natrag u postelju, stvarnost u kojoj si daleko.

bjezi-luna-bjezi-blacksheep.rs

Onda pred zoru padnem u svoj krevet i ujutro nađem zrno soli u kosi i nasmješim se jer znam da nije bio san.

Pokušavam, stvarno pokušavam. Dok gazim pijesak Sahare, puštam da me vjetar tjera sve dublje i dublje. Nosnice mi se pune. Otvaram usta da dišem, svjesna koliko je opasan potez, samo da ne mislim o tebi. Ali ne ide. I dok se gušim, mislim da su to tvoje ruke oko moga vrata.
Plešem u zadimljenom, prepunom klubu, negdje u Štokholmu, uz sintetičke zvukove elektronske muzike, i dok mi bedra dodiruju tuđa tijela, ja osjetim miris tvoje kože. I prepuštam se tebi i muzici, i vidim te kako me gledaš onim pogledom koji me podsjeća na Patagoniju, jer je poput glečera hladan i sjajan.
Skočila sam i u Crno more, i dok tonem znam – to me ti držiš za gležanj, na kojem je nanogica sa zvončićima i vučeš me na dno. Onda nam se tijela isprepletu i gledam te i vidim pogled meduze u tvojim očima.
U gužvi Marokanske pijace pratim užurbano leđa nepoznatog muškarca, jer u ušima čujem otkucaj tvog srca u njima. I žurim se, ali mi izmiče u labirintu, i pratim ga sve do Atlasa.

Dok u maloj improvizovanoj školi od blata, u nekom selu Kenije, učim slova djecu, smješiš mi se iz zadnje klupe i odmahuješ glavom, kao da mi želiš reći da uzalud bježim od tebe, jer me u svakom bijegu zaustaviš i vratiš u kavez i hraniš nagovještajima da je ovo ljubav.

Autorka: Luna H.

Fotografija: weheartit.com

Nema komentara

Sorry, the comment form is closed at this time.