16 feb AKO NISI ŽELJA, NEMOJ BITI NI MORANJE

Prije par dana sam srela jednu djevojku – znam je već odavno i nekada smo se često viđale u gradu. Ja sam onaj tip koji ne voli mnogo da istražuje meni sarajevskih kafića. Nekako mi je sve jednolično i siromašno. Uvijek sam se odlučivala za mirna mjesta, gdje možeš sam svoje misli da slušaš i da im odgovaraš na pitanja. Rijetka su to mjesta u Sarajevu. Iako ga ne čine manje lijepim. Iako sve to ne umanjuje moju ljubav prema njemu. Nju sam sretala u momentima kada bih šetala gradom i gledala izloge, a ona bi svako malo ulazila u jedan kafić, pa u drugi. Nije se dugo zadržavala. Sjećam se, prije desetak godina imala je momka, bili su lijep par i sviđalo mi se to što su ličili jedno na drugo.Kažu da, ljudi koji su u vezi i koji se vole, s vremenom počnu izgledati kao brat i sestra. Nisam Fromm da to izanaliziram, ali sam sigurna da tu postoji neko filozofsko objašnjenje. Onda je dugo nisam viđala. Jednom u prolazu kod Sirana je vidim i zaprepastila sam se na šta je ličila. Nije to više bila djevojka koja je nosila kapice, a crni uvojci bi joj virili ispod nje. Nije to bila djevojka koja je svojim plavim očima i dugim crnim trepavicama znala da prenese Nur na onoga ko je gleda. Nije to bila djevojka koja bi te pozvala na čaj, jer te jednom upoznala nekada davno i slučajno, pa si joj se svidjela. Ne. Ona je sada djevojka sa naslovnih strana. Onih za kojim žudi većina djevojaka, jer misle da izgled prodaje kvalitet osobe. Mahnula mi je rukom ispod bundice neke jadne životinje koju je taj njen neko skupo platio, kako bi ona bila fina i poslušna. Pokorna i da sluša aporte ukrotitelja. Ukoliko bi se usprotivila njegovom zahtjevu, naredbi ili čemu već, u najmanju ruku bi dobila šamarčinu. I ne boli taj šamar, bole ruke kojima dozvoliš da ti to urade. Kasnije, boliš sam sebe. S vremenom i godinama.

Elem, prije par dana u SCC-u gledam neke naušnice, tričarija, nekih 5 kaemova u SIX-u i osjetim onaj opori, prostački ženski parfem. Poput onih što Arapi donose i prodaju pod „parfem“. Glavni sastojak krilo kondora, crk’o prije godinu. Eventualno. Okrenem se, i ugledam je. Sada je plava. Ima usne koje je platila godišnjom penzijom moga oca, sise trogodišnjom penzijom moga oca i gooz od milion dolara. Šminke ima tačno onoliko koliko sam, svojom siromašnom matematikom, mogla da izračunam, skupila za svojih 38 godina. S tim da sam se počela šminkati sa 23 i da još uvijek ne znam da stavim maskaru na ispravan način. Čizme su joj do koljena, one koje ja zovem „štangličare“, šorc od kože činčile, bunda od samurovine i torba preko lakta od perja, ni pionirska onoliko pernatih živuljki nema. Jednom rječju: Djevojka od milion dolara! Džaba kadase u njenim očima vidi da se osjeća k’o pola marke!

-Heeeeej, pa ženooooo, otkad te nisam vidjela. Gdje si ti? Stariš li ti ikada? Gdje si, šta si?

-A starim, mačko. Samo ja gazim godine umjesto one mene – nasmijemo se obe.

-Imaš li vremena za kafu? Tako mi je drago što te vidim. Nekada sam voljela popričati sa tobom.

-Nemam,nažalost,posao zove. Možda nekom drugom prilikom.

-Hajde bar da zapalimo ispred SCC-a.

-Hajde. (Pristajem)

-Jesi li se udala? Imaš li djecu? (Ljubi me u obraz, od dragosti)

-Nijedno. Nekad davno sam prestala vjerovati u brak u vidu hartije. Više sam ti ja za ljubav bez uslova, nadmetanja, mjerenja, vaganja i proforme. Šta je s tobom? (Tu joj se mijenja izraz lica)

-A ne znam šta da ti kažem. Kada sam se razišla sa Dadom, sve je krenulo nizbrdo. Počela sam da njegovo nedostajanje utapam u alkoholu, društvu iz nekih sfera van zemlje i tu sma gdje sam.

-Zašto ste se razišli?

-Prevarila sam ga. Mislim, nisam spavala niskim, već znaš ono…piće, poljubac… (Smješka se)

-Ne znam. Nisam imala to (ne)iskustvo u svom životu.

-Da, izvini. Ti si uvijek bila kao iz neke priče koja je puna intriga i misterija. Je li još uvijek nosih rokovnike sa sobom?(Smješka se opet)

-Da. (Vadim joj rokovnik sa nalivperom i pokazujem)

-Lijepo je to, znaš. Nekad mi to fali. Ali, mora se živjeti od nečega.

-Od čega živiš?

-Imam par Šeika koji katkad dođu u Sarajevo. Napravim par krugova sa njima po gradu, pravim im društvo na večerama i zaradim lijepo.

-Uključuje li to dahtanje čiče od 60 godina nad tobom, dok oči pokrivaš rukama i u sebi govoriš: „Požuri“?

-Pa…da! (Suzne joj oči)

-A vidi, sa Dadom nisi morala da pokrivaš oči, nisi u sebi šaputala da završi prije nego je počelo i nisi plakala što na stolu pored vidiš par stotina dolara, nego si plakala jer ti je lijepo i što su te suze znak vrhunca, zar ne? Kada si to zadnji put doživjela?

-Sa Dadom.

-Dade više nema. Pretpostavljam da je izgradio svoj život. Tebi je 35, i još imaš vremena da napuniš kadu solju koja guli prljavštinu sa tebe. Onda nađi nekog drugog Dadu.

-Imaš li ti nekoga?

-Vidiš, ovaj rokovnik je koštao nekih 15-ak maraka. Nalivpero je koštalo 3 marke. On mi je ga je kupio. Izgubila sam ono skupo što dobih za 18-ti rođendan. Čovjek na ovoj slici je prvo na šta pomislim kad ustanem, a posljednje na šta pomislim kada pođem spavati. On je sve što sam tražila ove godine, i ko zna do kada ćemo trajati, ali znam da sam sretna kad me na sjedištu od auta čeka gerber, ili kada mi donese keksić iz kafića koji je dobio uz kafu, ili kada mi ne pušta ruku dok vozi auto, ili kada mi noću grije nogu ili kada jednostavno na parkingu sjedimo do ujutro i pričamo. A znaš li šta je najdivnije od svega toga? Što bih najradije da se nikada ne okupam nakon njegovog dodira.

-Sad je kasno da se mijenjam. U očima drugih sam ovo što jesam ili ono što su čuli. Tako mi je drago zbog tebe. Ne znam da li sam ti ikad rekla, jer mi se nikad nismo družile, ali jednom sam Dadi rekla da bih voljela da znam pričati kao ti. Da znam u oči gledati i izvačiti slabosti iz drugih, ovako kako si sada ti iz mene. (Plače)

-Čuj, mi i jesmo slabost. Ne plači, šteta tih lijepih očiju. Nego, ja sada žurim. Zapamti ovo što sam ti rekla. Vrijediš onoliko koliko sebe cijeniš. I najbitnije od svega;  Ako nisi želja, nemoj da budeš ni moranje.

Onda smo se zagrlile i ja sam otišla. Do Titove sam vraćala film i pitala se koliko još ima djevojaka koje ovo rade. Koliko još njih ima koje prodaju svoje tijelo za siću, a majka joj ga dala sa ljubavlju koja nema cijenu. Šta su pare u odnosu na par očiju koje ujutro pogledaš i sebi kažeš: To je to?! je „Dobro jutro ljubavi“ za razliku od „Pare su ti na stolu“? Šta je „Boli me, ljubavi“ za razliku od „Boli me kurac“? Šta je „Poželio sam te“ za razliku od „Birani pretplatnik je trenutno nedostupan“? Šta je to što se desi pa nesmotrenim postupcima dozvolimo da izgubimo jedno drugo? Voljela bih da mi neko kaže da pojma nemam i da ovo što pišem nije baš tako, da griješim, da sam previše konzervativna i da je uredu to što je 21-vijek i da nije uredu što sam od SCC-a do Titove milion puta uzela telefon da mu napišem da mi nedostaje, iako ću ga vidjeti za pola sata!

Autorka: Azra Obuča

Fotografija: