12 jan Adnan Goro: “Najteže je igrati komediju”

Mladi bh. glumac koji je ostvario uloge u svim sarajevskim teatrima. Sa njim smo porazgovarali o tome kako je najbolje započeti karijeru, o Holivudu, filmovima i serijama.

Kako mlad glumac treba da počne karijeru?

Goro: Nema nekog univerzalnog recepta za to. Ima velika doza sreće, puno odricanja, rad, žrtva… Najbitnije je iskoristiti prilike koje se pružaju, a svi dobiju priliku.

Da li postoji neko ko nije dobio priliku?

Goro: Koliko ja znam – ne. Prilika uvijek ima, pa i ako one nisu neke direktno ponuđene, postoje mehanizmi kojima se dolazi do prilike. U ovom gradu imamo masu manifestacija kao što su Sarajevo Film Festiva, teatarski festival MESS, Sarajevska zima. Osim toga, trebaju se posjećivati predstave, družiti se s ljudima iz struke, slati svoj CV na toliko kasting agencija koje postoje na svijetu i sve one će primiti vaš CV.

Koliko je izgled glumca bitan u pronalaženju angažmana?

Goro: Mislim da apsolutno nije bitan u smislu koliko će neko biti dobar glumac. Jedino onda kada režiser zamisli neku ulogu i kaže “Ovaj lik treba da bude visok, plav sa plavim očima”, onda je to poprilično ograničavajuće, ali inače nema. Sve se svodi na talenat i spremnost za rad.

Da li je moguće da Farma, Veliki brat, Surviver ili neki drugi rijaliti šou može biti legitiman angažman za glumca, jer ipak je u pitanju šou program?

Goro: Takvi programi su nešto najniže što može biti na TV-u. Šta tu gledaoci imaju priliku da vide i na šta se to svodi? Svodi se na mahalu, voajerizam gdje gledamo ljude koji tračaju druge ljude i svađaju se. Smatram da to nije dobar angažman ni za koga, pogotovo ne za glumca.

Šta je najteže igrati?

Goro: Pa u nekim glumačkim krugovima vlada mišljenje da je žanrovski najteže igrati komediju. Imao sam jednog profesora koji je govorio: “Uvedi na scenu majku s djetetom, 10 violina i tri vojnika. Neka onda vojnici uzmu dijete od majke, a violine neka sviraju i svi u teatru će plakati. Ne moraš ništa glumiti.” Dok je za komediju potrebno malo više talenta, glumačke inteligencije, osjećaja za pravi trenutak i još svašta nešto.

Ti sa svojim kolegom Emirom Fejzićem igraš komediju Recept za bolji život. Kakva ti je bila povratna informacija od publike?

Goro: Ta predstava živi već četiri godine, što je za nezavisnu produkciju definitivno poduhvat. Mislim da to govori sve o predstavi. Kada smo je tek počeli praviti bili smo baš “zeleni” i svu svoju energiju smo uložili u to. Sad smo malo zreliji, ali ipak su i dalje pune sale, ljudi se smiju, ostavili smo pozitivan utisak kod publike i nastavit ćemo je.

Ako se desi da su scenario i režija loši, loša scenografija, loši kostimi kako se onda glumac može “iskupiti”?

Goro: Teško. Može se, ali teško. Međutim, to sve pada u vodu. Jer, ako je loša predstava džaba je sve. Nije cilj biti dobar u lošoj predstavi. Cilj je igrati u dobroj predstavi. Gluma ne bi trebala da se dešava zbog glume, nego skupina ljudi okupljenih oko predstave ili filma radi da bi to bio dobar krajnji proizvod. Doduše, kod nas je malo prilike za angažman, pa se nekad moraju prihvatati i stvari u ne tako dobrim projektima.

Govoriš da je malo prilike za angažman. Šta misliš, zašto se dešava da u našim pozorištima postoje predstave koje ne mogu da prodaju 20 karata, a na repertoaru su po pet godina?

Goro: Vrlo jednostavno. Zato što se kod nas prave predstave za novac, za koji se nigdje u svijetu ne bi pomislilo da se počne pisati scenario. Budžet za kulturu je svake godine sve manji i teško je bilo šta uraditi. Sarajevski ratni teatar na tu temu radi odlične stvari, gdje je pružio mladim glumcima i režiserima šansu da se okušaju i postave svoje predstave na scenu. Mislim da bi nešto tako trebala sva pozorišta da urade. Trenutnim sistemom se ide ka tome da se sva pozorišta pozatvaraju.

Da li je sva krivica na budžetu i vlasti ili ima krivice i na vodstvu pozorišta kao jedne institucije?

Goro: Da sve ostalo funkcioniše kako treba onda bi se moglo upirati prstom u nekoga unutar pozorišta. Da sve ostalo radi kako treba, moglo bi se nekome reći “Evo imaš sve, a ne radiš kako treba”. Situacija je takva da su finansije u pozorištima smanjene na minimum, a pri tome su još i neredovne. Stoga, i kad se desi da se za neku predstavu može angažovati honorarac, neko van pozorišnog ansambla, to je senzacija. Ovdje se pravi nešto iz ničega. Radi se malo, ali se radi.

Koliko se radi na prodaji toga svega kao proizvoda? Jer, kultura je u takvom stanju u kakvom jeste i da li treba sada da se poradi na privlačenju konzumenata pozorišta kao proizvoda?

Goro: Da, da. To je kod nas sve još uvijek zastarjelo. Mi radimo po sistemu koji je postojao prije nekih 25 godina, a ljudi su ga prestali koristiti prije 23 godine. Zagrebačko kazalište mladih se skoro samo od sebe finansira i novac koji dobijaju od države njima skoro nije ni potreban.

Znači može se?

Goro: Očigledno da može. Sad šta je ovdje problem, to još uvijek ni ja sam nisam locirao.

Da li se kultura i kulturna scena svela na jednu zajednicu, komunu?

Goro: Pa nije. Da je tako i da se svelo na zajednicu, možda bi bila i uspješnija. Ogroman je problem što ljudi nemaju hrabrosti da djeluju. Ništa se ne dešava, sve stagnira i svi šute o tome.

Je li tržište rada prezasićeno profesijom “glumica/glumac”?

Goro: Nije, ali ozbiljno se bliži tome. Ne otvaraju se nova radna mjesta, sve je manje posla, a glumci i dalje izlaze iz akademija. Nažalost, sve je manje prilike za rad i mene je malo strah šta će biti sa tim ljudima. U naredne četiri godine, imat ćemo nekih 50 novih glumica i glumaca, a u te četiri godine se sigurno ništa neće promijeniti. Šta onda s tim ljudima, gdje ću ja i neke moje kolege, to ne znam.

Za naše čitatelje ćemo pojasniti, glumci kada su u redovnom angažmanu nekog od pozorišta, onda imaju redovnu platu kao i službenici u bilo kojoj drugoj firmi javnog sektora. Pored toga, koji su još angažmani koje nudi vaša struka?

Goro: To je nešto što je dobro. Širok je spektar mogućnosti. Glumci se nerijetko angažuju kao voditelji raznih programa, što na TV-u i radiju, što uživo, vode kvizove, glume u reklamama. Sad je samo pitanje koliko je neko spreman za to.

Šta ti preferiraš više Holivud ili evropsku kinematografiju, u gledalačkom i glumačkom smislu?

Goro: Teško da bih odbio igrati i u kom od ponuđenog. Kao gledalac, mogu reći da je evropska scena malo jača od Holivuda. Jer, Holivud je okrenut više ka zabavi tj. šou biznisu. S druge strane, evropski filmovi imaju još uvijek više umjetničke vrijednosti i suštine poruke.

Poslijednje pitanje. Šta bi ti preporučio nekome da pogleda? Film/serija?

Goro: Od serija, tu je trenutno Breaking Bad broj jedan u ovom momentu, a što se filma tiče, ukoliko ima neko ko nije pregledao The Deer Hunter obavezno neka pogleda i od domaćih Kod amdiže Idriza, moj najdraži domaći film.

Razgovarao: Boro Todorović