18 jan KAKO SAM UPOZNALA POA I KAKO JE NASTAO “GAVRAN” (I DIO)

Moj prvi susret sa Edgarom Alanom Poom desio se prije nešto više od 10 godina. Srednja škola, pubertet, simpatije i prve ljubavi – idealno i plodno tlo za usađivanje ideja romantizma, njihovo prihvatanje, razvijanje i, na kraju, samo življenje istih.

Jer niko nije u stanju da se tako uživi u scenario stvoren u vlastitoj glavi kao jedan zaljubljeni i zbunjeni tinejdžer, zar ne?

Sjećam se, bila sam tada drugi razred srednje škole i imala sam neutolivu glad za čitanjem. Svake sedmice bih uzimala po dvije – tri knjige iz gradske biblioteke. Na časovima u školi bila sam prisutna samo jednim dijelom (onim manje bitnim, rekla bih), a onaj daleko važniji dio mene oduvijek je imao svoj svijet u kome je boravio i jedva je čekao da nestanu svi spoljašnji uticaji i smetnje, kako bi opet postao cjelina i mogao da se posveti samo sebi. To se obično događalo onog trenutka kada bih kročila u svoju sobu i sa takvim zadovoljstvom zalupila vrata stvarnosti pred nosom, a širom otvorila prozore svijetu tajanstva i mašte.

Družili smo se tako Tin Ujević i ja, svakodnevno jadikovali i umirali od ljepote. Jednog dana me je upoznao i sa Remboom, sa kojim sam provela istovremeno najljepše i najbolnije trenutke u Raju Tuge. On me je ubrzo odveo izvan ovog svijeta i tu sretoh jednog bolesnika opsjednutog željom da promijeni postelju, jer je vjerovao da bi mu tamo negdje bilo bolje i da bi ozdravio. Prekinuh razgovor koji je vodio sa svojom dušom i saznah da se zove Bodler. Njegovo cvijeće nije mirisalo, nije bilo lijepo (po opštem ljudskom shvatanju ljepote), ali imalo je svoje čari i mamilo me, kao i sve drugo što je bilo zabranjeno.

I onda se pojavio ON. Edgar Alan Po. Sreli smo se na livadi punoj zlih cvjetova, jednog turobnog i hladnog popodneva, kada se olovno nebo spustilo tako nisko i svom svojom težinom pritisnulo slabašna pleća zemljina. Atmosfera, teška i zasićena zlokobnim mislima i neobjašnjivom tugom, gušila me je. Bilo je bolno čak i disati. Ali bila sam opčinjena, skoro hipnotisana, samom melodičnosti njegova imena. Edgar Alan Po. Edgar Alan Po. Ponavljala sam neprestano. Inače nisam sklona pamćenju imena prilikom upoznavanja, i gotovo uvijek mi u ušima odzvanja samo ono moje, ali njegovo ime duboko se urezalo u moju svijest, još od prvog susreta.

Pri samom pogledu na njegovo sumorno i patnjom iskrivljeno lice i sama sam osjetila „svjetski bol“.

Bilo je to nešto poput sna unutar sna. Prepoznali smo se odmah, jer ipak sve što smo voljeli, voljeli smo sami. Zvona su zvonila, ali nas nije bilo briga kome zvone. Kasnije smo saznali da su zvonila za Anabel Li. Ali bilo je isuviše kasno. Teški zastori noći već su bili spušteni i više nije bilo prozora kroz koje bi prodrla svjetlost. A pod okriljem guste i vlažne tame, pogodite KO je izvojevao pobjedu? Crv. Da, dobro ste me čuli. Crv. Pobjednik crv. Sve nas je prešao. Ostala je samo tužna i vječna uspomena u vidu jedne jedine riječi koja vas progoni i koju vam praznina, poput eha, iznova i iznova vraća i draži vaše ionako slabašne nerve do iznemoglosti, do smrti. A možda čak i poslije nje.

Autorka: Tanja Spasojević

Fotografije: tumblr.com, photobucket.com