04 jul Javna stvar

Ptica dodo je izumrla. U suštini, ta ptičurina je bila prilično ružna, njeno meso očajnog ukusa, ali su je ljudi ipak jeli i jeli, dok i posljednja nesrećnica nije završila u nečijem stomaku. U čast priglupih, mesnatih ptica, malu zemljicu na brdovitom poluostrvu ljudi su nazvali Dodolija. Danas i u Dodoliji vlada demokratija.

Proljeće je, godine neke. Već drugi dan kako nema glumaca na daskama koje život tlače. Scena Velikih Stvari je prazna. Gledaoci su platili skupe ulaznice, a glumaca nema. Nečuveno! Šta se zapravo dešava?! Šuška se da će uskoro izbori u Dodoliji. Demokratski, naravno. Marketinški stručnjaci daju prijedloge za slogan sa kojim će vladajuća svita nastupiti na izborima. Ali, nijedan nije dovoljno uvjerljiv. Slogan koji bi birače Dodolije uvjerio da su sve ove godine otkad je nestalo ptice dodo živjeli odlično, da su oni koje su izabrali na posljednjim izborima činili sve što je bilo u njihovoj moći i da su po svaku cijenu djelovali u interesu građana, zahtijeva metapolitičku virtuoznost. Marketinški stručnjaci su nemoćni. Nestrpljiva publika tiho negoduje i Najbritkiji um vladajuće svite nudi spasonosno rješenje: „Neka slogan izabere narod!ˮ. To je demokratski! Slogan je Javna stvar, Res Publica. Najbritkiji um vladajuće svite obraća se okupljenim ljudima: „Predstava će početi kada smislimo slogan. Tačnije, kada ga vi smisliteˮ

U publici je zavladala euforija. U rukama građana se nalazi demokratski gral, koji daje moć onom ko ga posjeduje. Sada je bio u rukama publike, koja je očekivala predstavu svojih političkih ljubimaca. Ali politički ljubimci sada ne glume. U glavama okupljenih mnoga pitanja traže odgovor. Kako da, do juče puki posmatrači, smisle nešto tako važno kao što je slogan? Pa za to je potrebna kreativnost! Možda i kritička misao! U ovom slučaju metapolitička virtuoznost. Ništa od ovoga se ne uči ni u školama, ni na fakultetima koje su pohađali, završili ili kupili. ,,Mi to ne možemoˮ, povikali su svi u glas! Poslije panike, zavladala je tišina (ova tišina se razlikovala od predizborne: nije budila nadu, nije davala osjećaj promjene). Tada jedan starac iz posljednjeg reda tiho progovori: ,,Ja imam prijedlog.“ Tišina je bila tolika da su se starčeve riječi savršeno jasno čule i na suprotnom kraju sale, gdje se širio Najbritkiji um vladajuće svite. On pozva starca preko razglasa da mu se pridruži na daskama koje život tlače – na mjesto do kojeg su obični građani teško stizali.

Starac se polako kretao i činilo se da je prošla cijela vječnost prije nego što je stao za govornicu i progovorio: „Poštovni Najbritkiji ume vladajuće svite, kazao sam vam da imam prijedlog i ja ću ga sada iznijeti. Nek mi ne zamjeri ovaj tužni skup, ali htio bih najprije da objasnim kako sam došao do ovog slogana. Prvo, znam da je situacija veoma teška. Da su građani živjeli lošije nego ikada. Sa druge strane, razumijem i vašu potrebu da ostanete na vlasti u Dodoliji –  svakakva ste djela činili, istrebili one ptičurine, mogli biste i zakonski odgovarati ako ne pobijedite, pa vas se dohvati neko društvo za zaštitu životinja. A i svaki čovjek teži moći. Volja za moć je fundamentalna stvar. No, da ne budem  previše opširan. Moj slogan je u stvari samo malo modifikovan slogan od prošlih izbora. Mislim da je on bio odličan i da ga za ove izbore samo treba malo promjeniti. Predlažem slogan: ,,Moja kuća Javnaˮ. ˮ

Ispred dasaka koje život tlače nastade komešanje. Građani Dodolije su se uznemirili. Kakve su ovo insinuacije?! Starac se nije dao omesti, pa nastavi: ,,Javna kuća nije kuća u kojoj prostitutke njeguju zapostavljene muškarce… Mislim, jeste – ali nije samo to! Evo, da vas pitam. Da li ste ikada bili u Javnoj kući, recite iskreno.ˮ

Nakon duže tišine i međusobnog gurkanja, najhrabriji među građanima, neki rmpalija, zabrunda: ,,Jesam, stotinu puta!ˮ

 ,,I da li ste ikada u Javnoj kući slučajno sreli nekog poznanika?ˮ

 ,,Jesamˮ, potvrdi rmpalija cereći se.

 ,,Kako ste se osjećali tadaˮ, upita starac.

 ,,Pa osjećao sam veoma loše –  bilo me je stidˮ priznade ovaj. ,,Ali sa druge strane, osjećao sam olakšanje, jer sam vidio svog poznanika na istom mjestu, pa sam bio siguran da neće moći da me cinkari kod žene. Stid je mnogo lakši kada se podijeliˮ, završi najhrabriji.

,,To nije stid, to je kukavičluk!ˮ ciknu starac. ,,Ti nemaš mrvu hrabrosti da bi podnio ni najbjednije situacije. Hrabrost nije nedostatak kukavičluka, nego uspješno pobijeđen kukavičluk. Ali, to glasači ne znaju. Kukavičluk je postao poželjan obrazac ponašanja u ovoj našoj Respublici. Hajde da od kukavičluka, koji posjeduju skoro svi građani ove državice, stvorimo najjaču silu, koja će vam donijeti pobjedu!ˮ

Djelovalo je da ljudima ništa nije jasno.

,,To je vrlo jednostavnoˮ, nastavi starac ,,Imamo li špijune na svakom ćošku?“

 ,,Imamo!ˮ, zadovoljno potvrdi Najbritkiji um vladajuće svite.

,,Potrebno je samo da špijuni pažljivo slušaju i da u „opticajˮ puste najgnusnije stvari o svakom čovjeku. Ako nema „materijala“ – potrebno ga je izmisliti. Svaka laž postane istina samo ako se ponovi dovoljan broj puta. Ovaj besposleni narod će metodom rekla-kazala, svaku „istinuˮ raširiti po čitavoj teritorijici Dodolije. Svi nepodobni će postati žrtve predmeta „istineˮ i metoda rekla-kazala. To je egzaktna naukaˮ reče starac i dodade: ,,Svi „nepodobniˮ kada se pročuje „istinaˮ i kada budu ogoljeni, doći će u vašu svitu! Učlaniće se kod vas! Glasaće za vas! Njihov kukavičluk im neće dozvoliti da se bore. Ako vas ne mogu pobijediti – pridružiće vam se. U njih je potrebno usaditi samo jedno pitanje: Šta može promijeniti jedan čovjek? Ubijediće sebe da je odgovor: Ništa! Njihova malodušnost će im reći da su oni sami. Egoisti žale samo sebe. Ne vide da i drugi pati. Na ovaj način će svaki čovjek postati vaš špijun. Kao u slavna vremena. To je čar jednopartijskih sistema! Nemati alternativu. Kukavice nemaju alternativu. Njihov kukavičluk i potkazivanje je sve što mogu pružiti za svog postojanja. „Moja kuća Javnaˮje slogan koji upozorava sve kukavice Dodolije, da su njihove kuće –  Javne kuće. Da svoje tajne ne mogu sakriti ni u svoje domove. Ako nemaju tajne, vi ćete ih izmisliti. VI SVE ZNATE. Naša Respublica zna sve o svakome.ˮ

 „NAŠA KUĆA JAVNA, NAŠA KUĆA JAVNA, NAŠA KUĆA JAVNA!ˮ – čulo se skandiranje okupljenih građana. Publika je urlala novoizabrani slogan, a većina je već smišljala kako bi mogli štogod da prozbore o svojim komšijama i postanu deo vesele vladajuće svite. Svoje najprljavije tajne uložiće kao zalog za članske karte vladajuće svite, a cinkarenje komšija, rodbine i prijatelja Dodolaca pomoći će im da napreduju na društvenoj lestvici.

Starac bez ikakvog izraza na licu pođe prema izlazu. Za njim je ostalo čavrljanje mase: Ko je ovaj?.. Kako je neuredan!… Ima li ženu?.. Košulja mu neopeglana! Dakle, nema ženu!… Sigurno sada ide u javnu kuću! Žena ga je napustila!.. Izgleda kako notorni alkoholičar!… Neuredni, razvedeni, pijani prostak! … Mora da krije neku prljavu tajnu…Javnost treba da zna!…

Poslije ovoga, starca nikad niko nije vidio u Dodoliji. Nestao je poput ptice dodo. Ostala je misterija ko je bio ovaj neobični starkelja – njegovo ime i porijeklo i danas su tajna. Drugih tajni u Dodoliji više nikad nije bilo.

 Autor: Nikola Topalović

Fotografije: favim.com